Vrijeme je najbolji sudija. Ono je poslodavac koji svima daje jednake šanse. Njemu se treba pokoravati, kao najvećem prijatelju istine, koju na tromeđi Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine vječito prati poniznost, a najviše ugrožavaju predrasude.
Ne treba, međutim, rješavati krizu, nego tražiti uzroke.
Poput refrena, gotovo u svakom obraćanju javnosti govorio je mr Ramiz Crnišanin (1925-2017), regionalno afirmisani društveno-politički pregalac, eminentni advokat, hroničar, pisac, publicista, predsjednik Sandžačkog intelektualnog kruga.
Crnišanin je decenijama (s)kovao historiju tromeđe.
Bio je personifikacija erudite širokih vidika. Ideolog koji nije brojao godine u životu, već život u dramatičnim godinama. Savremenik, svjedok i učesnik tri epohe – kraljevine Jugoslavije, SFRJ i višestranačke Srbije.
Borac za mir, toleranciju i argumentovani dijalog, prorok budućnosti Balkana, u slozi i razumijevanju različitosti.
Četiri godine, poslije njegove smrti, u izdanju sarajevske Dobre knjige, objavljena je monografija Ramiz Crnišanin – čovjek i vrijeme.
U monografskom biografsko-bibliografskom prikazu, uređenom po konceptu Firdusa Hamzagića, Ramizov razuđeni lik i djelo, ilustrovali su Latinka Perović, akademik prof. dr Šerbo Rastoder, prof. dr Safet Bandžović, prof. dr Sait Kačapor, Sonja Biserko, Senad Ganić, Hivzo Gološ, Faruk Dizdarević i Ulvija Mušović.
„Bez situiranja u prostor i vrijeme, nije moguće objasniti njegovu pojavu. U državnim partijskim organima Republike Srbije, Crnišanin je predstavljao Sandžak, jedan od nanerazvijenijih regiona, etnički složen, historijski i civilizacijski poseban. Imao je prirodno široke horizonte, ne samo iz njegovog porijekla, nego i iz njegove kompetentnosti. Čitao je mnogo, učio jezike, bio zainteresovan i za svijet preko plota“, apostrofira Latinka Perović.
O saradnji datiranoj 1965, u ličnim sjećanjima, Latinka je priznala da su Ramizove knjige, „otkrile ne samo Sandžak, nego i njegovu ličnost. Sa njima, Ramiz je svjetionik i vodič. Dokaz, da su takvi ljudi mogući, u geografski malim sredinama i u svim vremenima“.
Ali, što ljudi hoće, to i vrijeme trpi.
Ne samo na tromeđi, originalno do beskraja, u naslućivanju da su prolaznost i neminovne promjene neraskidivi dio svakodnevne stvarnosti, Ramiz je oživio neprolazna sjećanja i uspomene iz pazarske Tijesne čaršije, u kojoj prednjače „dokumentarno historijska građa, izvrsno pamćenje i razvijena moć zapažanja“.
Suprotno iskustvu revolucionara bez zavičaja i zavičaja bez revolucionara.
Preispitujući i kreativno nadograđujući specifičnosti manjinskih naroda, Crnišanin je primjer da ima ljudi čiji je život, uprkos vjetrometini, trag u vodi.
U talasima Ibra, Godulje, Sitnice, Lima, Mileševke, Raške, Jošanice, Vidrenjaka, Vape, Uvca i Grabovice, vrtlozi uvijek nešto nose.
Prije i poslije svega, poruka da mrtvi „žive, dok ima živih koji o njima govore“.
Nerijetko i kontradiktorno, o tradiciji, politici i religijskim tokovima.
Otvarao je vrata zatvorenog društva, kao stranu rukopis, koji tek treba da se uči.
Sveukupno, o uzrocima vječitih seoba, izazovima emancipacije i integracije u evropsku porodicu naroda. Nevoljno, koliko i neizbježno, podsjećajući na masovno iseljavanje, da je „srce muhadžersko, crnje od gavrana“.
Na tradicionalnom raskršću karavanskih puteva.
Ili, krajputaškom svratištu, realnosti i estetike.
Sudar na brisanom prostoru vjekovnih antagonizama i biopolitike.
Skicu za portret Ramiza Crnišanina, o trećemilenijumskoj svijesti i savjesti Bošnjaka u Sandžaku, kompletira ocjena akademika prof. dr Šerba Rastodera: „Za razliku od višedecenijskih saboraca, Ramiz je u ranim devedesetim prvi prepoznao proces nacionalne samoidentifikacije muslimana u Bošnjake. Prije svih, kao i mnogo puta ranije, potvrdio je političku pragmatičnost i posjedovanje vizionarske sposobnosti“.
Zajedništvo i solidarnost su Ramizova testamentarna misija, reference u prilog kritici radikalnog individualizma.
Glasnogovornički, nerijetko, ukrštao je koplja sa tvrdoglavim iluzijama verskih ekstremista, čijem fanatizmu je stajao na džamahirijskom putu.
Iako se regionalizam, tumači kao separatizam, vjerovao je u decentralizovanu i na principima regionalizacije uređenu Srbiju, uključenu u evropske inicijative, integrisani socijalni, politički, ekonomski i pravni sistem sa evropskim standardima i normama.
„Sandžak je vidio kao prekograničnu regiju. Nije skrivao čuđenje, što Beograd nema sluha, za kolijevku srpstva, nego je razbija na veze za Užice i Kraljevo“, inspirisana Ramizovom biografijom, naglašava Sonja Biserko.
Međutim, Ramiz Crnišanin je znao da na Balkanu „ko baklju nosi, hoda u mraku“.
Poslije budnih pazarskih noći i razlika u otkucavanju vremena „zavađenih kalendara“, insistirao je da čovjek mora biti mjerna jedinica historije.
Snagom ambicioznog uma i samouvjerenog srca, na svojim plećima podnosio je autentični teret, egzistencijalnog patologa polifonije sandžačkih duša. U vlasništvu patrijarhalne tradicije.
„Svoje prvo i posljednje pismo, završio je željom. Da sačuvamo odnos prema samopoštovanju, genetskog koda prilično mlade nacije, čiji iskorak zavisi od volje i energije da se ide naprijed – u analizi polivalentne univerzalnosti Crnišaninove zadužbine“, zaključuje Firdus Hamzagić.
Uprkos košmarnoj prošlosti kulturno-civilizacijskih sličnosti i razlika.
Znanje i posvećenost institucionalnom aktivizmu, trajno su pozicionirali Ramiza Crnišanina, a svojstveni karakter poštovanje. Vizionarski, oivičeno, beskrajem.
preneseno iz dnevnog lista Danas