U Srbiji je ponovo aktuelizirano pitanje obaveznog služenja vojnog roka, a to pitanje je nedavno apostrofirao i sam predsjednik Aleksandar Vučić. On je javno rekao da se zalaže da obavezni vojni rok regruti služe u trajanju od 90 dana.
Skupština Republike Srbije je donijela odluku koja se primjenjuje od 1.1. 2011. godine o obustavi služenja vojnog roka. S vremena na vrijeme, vodi se polemika da li treba vratiti obavezno služenje vojnog roka.
Međutim, o ovako složenoj i značajnoj odluci nije vođena javna niti stručna rasprava u širokim okvirima. Nije data šansa ni generalima u Vojsci Srbije da javno i jasno iznesu svoje stavove i stručne analize. Ni „Glas naroda“ se ne čuje, a možda bi povodom ovog izuzetno važnog pitanja trebalo organizirati i referendum. Naravno, poslije opsežnih javnih raspravakoje bi bile za ili protiv.
Prema nekim istraživanjima, populacija u zrelom dobu (preko 40 i više godina starosti) na vojsku gledaju kao na vaspitnu ustanovu, a ne kao sredstvo spoljne politike, bezbjednosti i odbrane države.Ovo shvatanje se zadržalo još od postojanja bivše JNA u Jugoslaviji.
U protekloj deceniji nije dovršen proces profesionalizacije Vojske Srbije. Kada je 2008. godine bio usvojen koncept 15% oficiri, 25% podoficiri, 45% vojnici i 15% civila lica, koji je bio i neka vrsta strategije, stalo se sa implementacijom.
Procijenjeno je da će odziv za dobrovoljno služenje vojnog roka biti dovoljan. To se nije desilo. Prije svega zbog malih plata i lošeg materijalnog statusa, interesovanje za vojni poziv je bilo slabo. Neke procjene govore da bi država Srbija na godišnjem nivou, morala za vojsku sa dobrovoljnim služenjem da izdvaja znatno manje novca nego sa obaveznim služenjem vojnog roka, za šta bi se oralo godišnje izdvojiti minimalno 700-800 miliona eura.
Pitanje je može li Srbija u ovim godinama ekonomske krize da izdrži „namet na vilajet“?
S druge strane, rat u Ukrajini nameće pitanje sigurnosti svake države u Evropi. Zapadni Balkan je tradicionalno „Bure baruta“, a mnogi ga vide poslije ratova 90-tih godina prošloga stoljeća kao „zamrznuti konflikt“.
Političko vođstvo Srbije će pokušati naoružavanjem postojeće vojske modernijim vojnim oružjima i oruđima, te vojnom opremom, da osigura granice Srbije od „potencijalnog agresora“, kako političke i vojne strukture govore.
Jasno je da će se „Strategija nacionalne bezbjednosti“ i „Strategija odbrane Republike Srbije“ mora se mijenjati ukoliko se ponovo uvede obavezno služenje vojnog roka. Prema procjenama stručnjaka, u mirnodopskom periodu Srbiji je potrebno od 30 do 40 hiljada profesionalnih vojnika. Ako bi se uvelo obavezno služenje vojnog roka, taj broj bi se povećao do 150 hiljada vojnika.
Mladi u Srbiji nisu baš oduševljeni uniformom. Naročito poslije krvavih ratova 90-tih godina prošloga stoljeća u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Još su svježa sjećanja na te ratove, njihovu surovost i žrtve, naročito u BiH. Genocid u Srebrenici je vrh ledenog brijega tih ratova.
Srbija stalno bježi od suočavanja sa tim ratovima, a morat će da se pogleda u ogledalo. Makar ga i polomila u svom bijesu zbog katastrofalnih odluka Slobodana Miloševića, u ime Srbije i Srba…
