Piše;Edin Smailović
U Crnoj Gori je od kraja decembra pa do polovine januara period kada se stalno nešto slavi. Počne se od Božića kojeg u Crnoj Gori krajem decembra slave njeni katolički stanovnici preko Nove godine do Božića i Nove godine koje po julijanskom kalendaru slave pravoslavci u Crnoj Gori.
Još ako se desi da se neki od dva Bajrama proslavlja u tom periodu dobijamo idiličnu sliku jedne male mediteranske države na Balkanu.
Ali, to je nažalost daleko od stvarnosti. Ovdje ni praznici nisu što su bili, a na koji način se obilježavaju, bojim se da ćemo i ovu 2023. godinu provesti sa sličnim izazovima kao što smo i prošlu 2022. godinu.
Za ovo su se ovaj put pobrinuli snimci iz Nikšića koji su dospjeli u javnost, na kojima se vidi i čuje predsjednik opštine kako pjeva pjesme koje za dio javnosti, pogotovo Bošnjake predstavljaju govor mržnje.
Da bismo razumjeli sadašnjost ovdje nažalost neprekidno moramo da se vraćamo u devedesete. Kako danas stvari stoje jasno je, da makar duhom, iz devedesetih nikada nismo ni izašli.
Podsjećanje na vrijeme mraka
U Nikšiću se tokom devedesetih godina i inače malobrojna zajednica muslimana (uglavnom sastavljena od Bošnjaka i nešto Albanaca i Roma) usljed velikog broja nerazjašnjenih incidenata u kojima je često stradala njihova imovina – prepolovila. Posebno je bio težak period rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od čijih je granica Nikšić udaljen svega nekoliko desetina kilometara.
Danas, ta mala zajednica je svjedokom buđenja duhova devedesetih.
Repertoar “pjesama” koje se mogu čuti raznim povodima gotovo da je identičan onom iz tog vremena mraka.
Da se razumijemo, ovo je samo još jedan u nizu incidenata sa ovakvom pozadinom. U ovom slučaju potpuno je nebitna masa koja učestvuje u incidentu (ma ko bio u njoj), kao i licemjerne reakcije još licemjernijih crnogorskih političara. Jer masa je tu da bude na zadatku i poželjno je da što manje misli, a da što više podilazi niskim strastima.
Što se tiče političkih partija, njihove reakcije su deklarativne, podilaze trenutnim političkim kalkulacijama i interesima, a ne interesima građana.
Izostanak reakcije tužilaštva
Jedina smislena reakcija u cijeloj ovoj priči jeste ona koja je došla od reisa Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifata ef. Fejzića koji je postavio jedno sasvim logično i opravdano pitanje: “Ima li ga, je li živo tužilaštvo u Crnoj Gori, koje je dužno da reaguje po službenoj dužnosti?”
Po reakcijama na dosadašnje izlive vjerske i nacionalne mržnje, sva je prilika da nije. A tužilaštvo je, složićemo se, jedan od organa bez kojeg realno ne postoji ni država, pa iz toga, što bi pravnici rekli, inklinira pitanje ima li uopšte države Crne Gore?
Da bih vam odgovorio na ovo jednostavno ali teško pitanje, poslužiću se metodom analogije. Prije nekoliko godina se u Njemačkoj desio težak incident. Jedan stanovnik Njemačke je podigao ruku u stavu “Heil Hitler”. Njemačka je, kao što znate, zemlja visokih standarda kada su u pitanju ljudska prava. Tamo imate pravo da budete i ekstremni desničar, i islamofob, i homofob, i obožavalac Hitlera. Uz jedan sitan izuzetak: za tu slobodu idete u zatvor. Tako se i junak ove priče iz Njemačke branio da je bio mrtav pijan i da se duboko kaje zbog svog neljudskog čina. Naravno, momentalno je uhapšen i kasnije osuđen na tri godine zatvora gdje je imao vremena na pretek da razmisli o svojim postupcima… i dodatno se pokaje.
Pogađate: to je zato jer je Njemačka država. A u državi se, ako postoji, jasno znaju prava i obaveze svakog građanina. I ta prava i obaveze se beskompromisno brane.
Ohrabrenje većih i opasnijih incidenata
U Crnoj Gori ovakvih slučajeva kao u Nikšiću ima koliko hoćete. Naravno da niko nije uhapšen niti osuđen. Naprotiv, ako ste u prvim redovima u ovom neljudskom činjenju brzo postanete gradonačelnik, zastupnik, ministar. Logično je da onda isti ti nemaju ni želju, ni interes da spriječe nekog običnog građanina u činjenju sličnih djela.
Pogađate: to je zato što Crna Gora i nije država.
Ona vam je, znate, sve više jedna karikatura od države, ali to je tema za neku narednu kolumnu.
Ono što zabrinjava jeste politika nekažnjavanja izliva i širenja mržnje. Samo budale i kukavice vjeruju da će se zlo, a vjerska i nacionalna mržnja to jeste, zaustaviti samo od sebe. Od 1933. godine do danas nije upalilo nikome, pa neće ni nama.
Bojim se da je izostanak reakcije samo ohrabrenje za mnogo veće i opasnije incidente, sa puno težim posljedicama.
Dakle, da zaključim: ovdje je odgovornost isključivo na pravosudnim institucijama i njihovoj spremnosti da primijene zakon. Ako toga na bude, a morali bi se desiti čudo, pa da pravosuđe reaguje, svakom iole normalnom biće jasno koliko je sati u Crnoj Gori.
Biće to i potvrda da smo na zlom putu. Ne vidim nikoga trenutno ko bi mogao da nas sa njega preusmjeri. Evropska unija, umorna od sebe, nas i cijelog Zapadnog Balkana, na putu je da Crnu Goru isključi iz evropskih integracije i prepusti je svojoj sudbini.
Nažalost, stanje nije bolje u cijeloj regiji. Situacija je takva da bilo gdje da ste vjerska ili nacionalna manjina, osjećate se sve više u najmanju ruku neugodno.
I Crna Gora i cijela regija, bojim se, nalaze se na samom rubu provalije. Sa te tačke lako ćemo skliznuti u konačno iscrtavanje etnički i vjerski čistih teritorija.
Biće to naš konačni civilizacijski krah. I ne, neće naš oporavak trajati decenijama. Njega uopšte neće biti.
