U Mostu Radija Slobodna Evropa vođena je polemika o tome zašto se u Bosni i Hercegovini ne primjenjuje Zakon o zabrani negiranja genocida.
Sagovornici su bili Mirsad Tokača, direktor Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, i Branko Todorović, predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava sa sjedištem u Bijeljini.
Polemisalo se o tome zašto za godinu i po dana, otkako postoji taj zakon, tužioci nisu podigli nijednu optužnicu iako je bilo više od 50 prijava za negiranje genocida u Srebrenici, da li su razlozi politički ili je taj zakon, koji je nametnuo bivši visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Valentin Inzko, od početka bio osuđen na propast, i kako Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, uporno nekažnjeno negira genocid u Srebrenici.
Razgovaralo se i o tome kako je tužilac javnu izjavu Radovana Kovačevića, savjetnika Milorada Dodika, o tome da se u Srebrenici nije dogodio genocid protumačio kao njegovo lično mišljenje kojim nije imao namjeru da povrijedi ničija osjećanja i da zato ne podliježe kažnjavanju, može li se dokazati da negiranje genocida podstiče nasilje, da li se pojedine izjave o negiranju genocida mogu tumačiti kao sloboda govora, kolika je kontrola političara u Bosni i Hercegovini nad pravosuđem, kao i o tome da li će Zakon o zabrani negiranja genocida ostati mrtvo slovo na papiru.
Omer Karabeg: Prošlo je više od godinu i po dana otkako je bivši visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Valentin Inzko nametnuo Zakon o zabrani negiranja genocida. Inzko je, koristeći svoja ovlaštenja, to uradio zato što nije bilo moguće da takav zakon bude izglasan u parlamentu.
Od tada do danas nije podignuta nijedna optužnica iako je bilo više od 50 prijava za negiranje srebreničkog genocida. Tužioci su do sada odbacili oko 30 takvih prijava i nisu podigli nijednu optužnicu. U čemu je problem, da li je zakon tako loš?
Mirsad Tokača: Zakon uopšte nije loš. Tužioci ne rade svoj posao. Oni pokušavaju da se iz cijele te priče izvuku. Nije Inzko taj zakon donio slučajno. Radi se o procesu koji već skoro dvadesetak godina traje u cijeloj Evropi. Vijeće Evropske unije je 2008. preporučilo članicama unije da u svoje krivično zakonodavstvo ugrade odredbe kojima će se kažnjavati negiranje genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. Naši tužioci treba da rade svoj posao.
Zakon je vrlo jasan. Tu nema nikakve dileme. Taj zakon se ne odnosi samo na srebrenički genocid već i na Jasenovac, Holokaust i sve ratne zločine tokom Drugog svjetskog rata. Zakon govori o javnom poricanju, grubom umanjivanju i pokušaju opravdavanja zločina što bi, kako piše u zakonu, moglo prouzrokovati mržnju i nasilje.
Dakle, ako negirate genocid koji je učinjen protiv određene etničke grupe i koji je dokazan u sudskom postupku, a to je naš slučaj, stvarate ambijent u kome može doći do mržnje i nasilja.
Branko Todorović: Kad je Inzko nametnuo taj zakon prije nego što je otišao sa funkcije visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, na kojoj je proveo više od 10 godina, svima je bilo jasno da se radi o ciničnoj želji da se pokriju godine nerada. Jer svih tih godina Inzko, zajedno sa međunarodnom zajednicom koja je stajala iza njega, nije napravio nijedan ozbiljan korak.
Međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini, koja je imala ogromna ovlaštenja u pogledu pomirenja, izgradnje povjerenja, pa i zabrane negiranja ratnih zločina i genocida, nije uradila ništa. Ja ne bih optuživao Tužilaštvo. Mnogi ljudi u Tužilaštvu i pravosuđu su svjesni da ovaj zakon nije dovoljan okvir da bi mogli nekoga optužiti i osuditi zbog negiranja genocida.
Nametanjem zakona nekoliko dana prije odlaska sa funkcije Valentin Inzko se na ciničan način nasmijao svima nama u Bosni i Hercegovini, prvenstveno žrtvama. Tokom godinu i po dana od nametanja zakona pokazalo se da je on u praksi neupotrebljiv. I takav će ostati. Zašto? Prvo, taj zakon sam po sebi nije dobar.
Drugo, otvara niz pitanja o slobodi mišljenja i govora i treće – bosanskohercegovačko pravosuđe je u takvom stanju da nije sposobno da se bavi mnogo lakšim pitanjima nego što je negiranje genocida. Tako da ne očekujem da će bilo koga procesuirati.
Ratni zločinci u parlamentu
Mirsad Tokača: Teško se složiti sa tvrdnjom da je ovaj zakon neprovodiv. Neprovodivo je ono što nećete da provedete. Zašto Tužilaštvo nije makar s jednom optužnicom izašlo pred sud, pa da sud kaže svoje? Nedavno je glavni tužilac BiH gospodin Milanko Kajganić rekao kako je vrlo teško dokazati slučajeve negiranja genocida jer nema sudske prakse. Pa, kako će postojati sudska praksa ako Tužilaštvo ne pripremi slučaj i ne stavi ga pred sud.
Slažem se da je Inzko dugo čekao. Ali čekao je da naši akteri nešto urade. Godinama se u parlamentu postavljalo pitanje donošenja zakona o zabrani negiranja genocida. Kako ćete donijeti takav zakon kada u parlamentarnim klupama sjede oni koji su na razne načine podržavali genocid, pa čak u njemu i učestvovali.
Čak i da nema zakona, visoki predstavnici su imali ovlaštenja da mogu smijeniti sa funkcije one koji negiraju genocid. Dakle, postojali su instrumenti da se spriječi negiranje genocida, ali bojim se da nije bilo političke volje.
Oni koji su preživjeli genocid očekivali su da će, nakon donošenja Zakona o zabrani negiranja genocida, Tužilaštvo raditi svoj posao. Jasno je da ne radi, ali će prije ili kasnije – bilo pod pritiskom međunarodnih faktora, bilo pod pritiskom žrtava – morati početi da radi.
Branko Todorović: Treba postaviti pitanje zašto Ured visokog predstavnika nije nametnuo zakon o lustraciji. Bilo bi dragocjeno da je to urađeno u periodu do 2000. godine. To bi značilo da ratni zločinci ne mogu biti u parlamentima, niti u institucijama odakle mogu da opstruišu procese koji su važni i za žrtve i za društvo u Bosni i Hercegovini. Umjesto toga, međunarodna zajednica je veliki broj ratnih zločinaca uzela kao relevantne političke i društvene partnere.
Helsinški odbor je u proteklih dvadesetak godina često upozoravao na neprihvatljivu praksu da u lokalnim organima vlasti, parlamentima, policiji i vojsci imamo ljude koji su bili učesnici u ratnim zločinima i koji se pominju u haškim presudama.
Međunarodna zajednica je napravila neshvatljivu grešku vjerovatno vođena nekim svojim političkim interesima. Da je htjela da se ozbiljno bavi ozdravljenjem bosanskohercegovačkog društva, ne bi zločince uzimala kao političke partnere.
Evo, i danas na čelu Narodne skupštine Republike Srpske nalazi se Nenad Stevandić, čovjek koga mnogi optužuju za stvari koje su se dešavale 1992-1996. godine. Sve to govori o licemjerstvu i cinizmu međunarodne zajednice.
Mirsad Tokača: Gospodin Todorović je u pravu kad govori o lustraciji. Ljudi koji su na različite načine učestvovali u činjenju ili podržavanju zločina morali su biti izbačeni iz svih izbornih procesa i sa važnih državnih funkcija. Da je to urađeno na vrijeme, ne bi nam bio potreban Inzko jer bi zakon o zabrani negiranja genocida bio donijet u parlamentu.
Dodik i genocid
Omer Karabeg: Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, uporno negira genocid. On je to uradio i prije nekoliko dana kada je izjavio da se u Srebrenici nije dogodio genocid i da to svi znaju. Da li je Tužilaštvo trebalo da reaguje s obzirom da takve izjave dolaze od najvišeg funkcionera koji ima veliki uticaj na javno mnjenje?
Branko Todorović: To pitanje treba uputiti Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Inače, ne samo Milorad Dodik, nego mnogi političari u Bosni i Hercegovini su u posljednjih desetak godina predano radili na urušavanje bosanskohercegovačkih institucija.
Politički vrh je u potpunosti stavio pod kontrolu i sud, i tužilaštvo, i sigurnosne, i policijske službe. Onog trenutka kada su to postigli, oni više nisu morali da budu zabrinuti zbog bilo kog zakona, ne samo zbog Zakona o zabrani negiranja genocida, nego i zbog zakona koji se tiču korupcije i zloupotrebe vlasti.
