“Pa ja sam više vremena provodio s njim nego što smo i on i ja sa svojim porodicama. Toliko smo proputovali zajedno, obišli i čitav region. I nikad, ama nijednu rizičnu situaciju u saobraćaju nismo imali. Ne postoji pažljiviji vozač od njega.
Kad bi mi se vratilo sjećanje na taj trenutak, da mogu da znam šta se i kako tačno desilo tog jutra kad je Branko poginuo, dao bih sve na svijetu.
Samo kad bih to mogao da vratim u sjećanje, ma onda i sutra nek umrem! Kako? Zašto? Usred bijela dana… S Brankom sam proputovao hiljade i hiljade kilometara i nikad, ali bukvalno nikad ni rizična situacija u saobraćaju… Ne ide mi u glavu…”
Ovo priča za Kurir bivši ministar i lider SDPS Rasim Ljajić, koji je teško povrijeđen u saobraćajnoj nesreći 10. aprila na auto-putu kod Ražnja, a u kojoj je poginuo njegov najbliži saradnik, direktor JP “Emisiona tehnika i veze” Branko Gogić (45).
– A danas je Branku pomen… 40 dana – jedva je, bukvalno kroz jecaj, izustio Ljajić. Razgovor smo više puta morali da prekinemo, jer suze same idu. Ljajić je od prije nekoliko dana liječenje nastavio u svojoj kući u Novom Pazaru, a na rehabilitacije svakodnevno ide u tamošnju banju. Dolaze i terapeuti u njegovu kuću i vježba svaki dan.
– Bolje sam, prvi put se osjećam nešto bolje, počeo sam lagano da šetam… Ima nekog napretka. Nudile su mi kolege političari iz Turske da idem tamo, da se liječim kod njih, da mi država Turska sve pokrije, ali ipak ću ovdje, sa svojima.
A ne spavam u banji jer su mi ljudi koji tamo rade, a neki su mi i porodični prijatelji, bukvalno rekli da mi je bolje da ne dolazim jer će mi se soba pretvoriti u kancelariju. Kažu, mnogo ljudi me već čeka s nekim svojim problemima da rješavam… Molili su me zaposleni, stvarno, da bolje da tu ne boravim. Zato idem svako jutro u pola šest na terapije, a onda po podne i kod kuće – priča Ljajić. Ipak, nesreće se i dalje apsolutno ne sjeća.
– Ma kakvi! Bukvalno ništa mi se nije vratilo… Kažu i ljekari da se u rijetkim slučajevima povrati sjećanje. Ni u san da mi nešto dođe… Ma ništa! Ama ne ide mi nikako u glavu kako se to desilo. Usred bijela dana… Ja Branka, nažalost, ne mogu da vratim, ali dao bih sve na svijetu da mogu da znam kako se to desilo. Nemoguće mi je! Nevjerovatno! Toliko smo proputovali zajedno, obišli i čitav region… I nikad, ama nijednu rizičnu situaciju nismo imali. Ne postoji pažljiviji vozač, koji je više brinuo o bezbjednosti od Branka. Čekam i da nam stigne taj izvještaj o nesreći, sa vještačenja, da vidim šta tačno piše, kako je došlo do nesreće. Ni Nada (supruga Branka Gogića, prim. aut.) ni ja nismo još dobili ništa – vidno potresen priča Ljajić.
Otkriva i šta će prvo uraditi kad se oporavi.
– Hoću da odem na to mjesto gde smo imali nesreću. I želim da idem kod čovjeka koji nas je pronašao. On je jedini zastao, a ko zna koliko vozila je tuda prošlo. Da on nije zastao, ko zna da li bih i ja bio živ… Bili smo u tom kanalu… ne znam koliko bismo još bili. Moram da ga nađem i da mu i lično zahvalim – kaže za Kurir lider SDPS.
– Dolazila je Nada kod mene, a mala je tad bila u selu. Uvijek ću biti tu za njih, pa to ne treba ni da se govori… I njegovo dijete (devetogodišnja ćerka Marta, prim. aut.) gledam kao svoju djecu. Njega ne možemo da vratimo, ali njima dvijema nikad ništa ne smije da zafali. Pa ja sam više vremena provodio s Brankom nego što smo i on i ja svojim porodicama. Toliko smo bili bliski i povezani – kroz suze govori Ljajić. Kaže da dobija podršku od mnogo ljudi i iz zemlje i iz inostranstva, ali otkriva i da je u mnoge političare, koji su mu se ranije predstavljali kao prijatelji, razočaran.
– Ne kažu džaba da se u nesreći poznaju prijatelji. U mnoge sam se razočarao. Neću o imenima, znaće oni sami. Neko od njih je poslao možda po jednu poruku čisto iz kurtoazije, ali ima nekih koji se apsolutno nisu ni javili. I to oni od kojih nikad to ne bih očekivao. E to me jeste mnogo razočaralo – priča Ljajić. On dodaje i da se neće zaustaviti dok ne utvrdi ko je plasirao, kako kaže, lažnu informaciju na pojedinim portalima da je navodno u trenutku nesreće u njegovom automobilu pronađeno oko dva miliona eura koje je ponio u Tursku.
Sugrađani mu svaki dan šalju hranu – Donose mi kozji sir, mantije, tulumbe…
– Svaki dan mi na kuću stiže hrana, domaći proizvodi, mantije, baklave… Ma sve! I kozje mlijeko i kozji mladi sir mi neka žena iz okolnog sela šalje svako jutro, kažu, valja se da pijem zbog mog stanja. Ne znam tu porodicu, ništa ne znam, ali hvala im svima. Toliko hrane stiže svaki dan, pa i da nas je dvadesetoro u kući, ne bismo mogli da pojedemo. Pa onda ja to podijelim i drugima, grehota da hrana propadne – kaže Ljajić.
