Danas je tačno trideset godina od blokade Sarajeva i napada na suverenu državu B i H, trideset godina bosanskog bola, patnje, strepnje, iščekivanja… Trideset godina traganja za jednom koskom najdražih i želje da budu pokopani u zemlji svojih pradjedova gdje im se na označenom mezaru može kapnuti suza…
Trideset godina upornog dokazivanja istine da je na goloruki nevini narod udarila sila da ga zatre, da mu uništi ponos, vjeru, iščupa dušu, korijene…
Trideset godina vriska upućenim svjetskim moćnicima za pravdu bezrazložno pobijenih Bošnjaka koji su samo bili krivi što su imali drugačije ime…
I ja sam perom vriskala “gospođi Evropi” : ” TI NISI HTJELA ČUTI ‘ GOSPOĐO EVROPO’ IAKO SE VRISAK ČUO DO NEBA”
Prije trideset godina, brineći za sve moje najdraže u okupiranom Sarajevu i spoznala sam težinu te blokade i gorčinu dušmanskog nijeta…
U ratnom Dzehennemu, preko radio amatera sam ih molila da izađu iz Bosne i spasu živote… Braća i bratići su me smirivali :
“Nećemo mi nikuda! Ovdje se brani obraz, ponos, ime, dostojanstvo, ovdje se brani vjera, budućnost…
Ne brini sestro, ne brini tetka! Mi, Bošnjaci iz Sandžaka, svojim životima ćemo braniti Bosnu, našu matičnu državu. Uz Božju pomoć pobjedit ćemo dušmane!!!”
I neko snagom, neko saburom, neko Fatihom, neko životom, Bošnjaci braniše i odbraniše Bosnu od katilskih nakana…
I danas, naša Bosna ponosna, ljepša nego ikada, neokaljanog obraza, dostojanstveno širom otvara merhametli kapije svim dobronamjernim ljudima.
I dok Sarajevom zvoni tramvaj, guču golubovi, mirišu Željini ćevapi i Sarajevski burek, odjekuju prekrasni zvuci Sarajevske filharmonije, iz Kuće sevdaha vas mami bosanska kahva sa bedem rahatlokumom, šetači uživaju uz pjesmu:
“BOSNO MOJA DIVNA MILA, DIVNA GIZDAVA…”