Radi pritiska na Portu, austrougarske okupacione vlasti nastojale se da neposredno nakon Okupacije otpremanjem adresa i poklonstvenih deputacija prikažu kako se samo stanovništvo Bosne i Hercegovine odriče sultana i moli aneksiju od cara i kralja.
Prvu takvu deputaciju primio je Franjo Josip 14. novembra 1878. godine u Budimpešti. S druge strane, osmanska vlada je u međuvremenu od većine sila dobila potpuno negativan odgovor na svoju cirkularnu notu o zlodjelima austrougarske vojske u Bosni i Hercegovini.
Videći da je ostala usamljena, osmanska vlada je 17. novembra 1878. godine izjavila spremnost da se zajednička uprava u Novopazarskom sandžaku uredi jednom konvencijom s Austro-Ugarskom.
Da bi Portu, a posebno sultana, uvjerila u svoje najbolje namjere, austrougarska vlada je opozvala iz Bosne generala Josipa Filipovića, koji je optuživan kao neprijatelj Bošnjaka. Obavještavajući Zichyja o tome, Andrássy mu posebno podvlači da je hercog Wilhelm Württemberg, kojem je umjesto Filipovića povjerena vrhovna komanda, “obljubljen kod tamošnjih Turaka”, tj. Bošnjaka.
Krajem decembra 1878. godine sultan je izdao iradu o mješovitoj upravi u Novopazarskom sandžaku pa su pregovori o Konvenciji ubrzo nastavljeni.
Ovi pregovori su uspješno okončani potpisivanjem Konvencije 21. aprila 1879. u Istanbulu.
U uvodu Konvencije potvrđuje se da “činjenica okupacije ne vrijeđa suverena prava” sultana nad Bosnom i Hercegovinom, dok privremenost okupacije nije uopće spomenuta. Konvencija jamči slobodu vjeroispovijesti svim stanovnicima okupirane pokrajine. Posebno se Bošnjacima zajamčava pravo da slobodno održavaju veze sa svojim duhovnim poglavarom u Stambolu, da u javnim molitvama spominju ime sultana (halifa) i da na džamijama ističu osmansku zastavu, ondje gdje je to već bio običaj.
Bošnjacima se još posebno garantiraju lična i imovinska sloboda i sigurnost. Prihodi Bosne i Hercegovine koristit će se isključivo za upravu i druge potrebe ove pokrajine, a razni osmanski novac biće i dalje slobodno upotrebljavan u poslovnom prometu.
Porta će po svom nahođenju raspolagati oružjem, ratnim i drugim materijalom koji je ostao po utvrđenjima ili garnizonima Bosne. Inventar i primopredaju ovog materijala izvršit će posebni komesari obiju vlada.
Pitanje putnih isprava, što je za Bošnjake bilo od posebnog značaja, te postupanje sa stanovnicima Bosne i Hercegovine, koji putuju iz pokrajine ili u pokrajinu, uredit će se naknadnim sporazumom.
Određeno je da će austrougarske trupe imati garnizone u Priboju, Prijepolju i Bijelom Polju, koje je naknadno zamijenjeno s Pljevljima. Ukupan broj vojnika ne smije biti veći od četiri-pet hiljada, s tim da i Porta ima pravo držati jednak broj vojnika u tim mjestima.
Pregovori o konačnom zaposjedanju doline Lima završeni su 26. jula 1879. godine u Sarajevu. S austrijske strane pregovore je vodio tadašnji zemaljski poglavar Wilhelm von Württemberg sa štabnim oficirima, a s turske Husni-paša s pukovnikom Saidom i majorom Hilmi-begom.
Sve je teklo bez teškoća, osim što se primjećivalo da Turci nastoje odugovlačiti pregovore. Na traženje Austro-Ugarske, sultan je početkom jula 1879. godine pozvao muftiju Šemsekadića kao svog gosta u Istanbul i time ga udaljio s granica Bosne, čijeg se utjecaja i djelovanja Austrija posebno pribojavala.
Šemsekadić je u Istanbulu dočekan s velikim počastima. Lično ga je primio sultan Abdul-Hamid II. Šemsekadić je za sebe i svoju pratnju dobio poseban konak s redovnom godišnjom platom. Nikada se nije više vratio u svoja rodna Pljevlja i svoj rodni kraj. Ovaj veliki bošnjački patriota, alim i ratnik umro je u Istanbulu 29. januara 1887. godine
Ulazak austrougarskih četa u Sandžak počeo je 8. augusta 1879. godine nakon što su prethodno izgrađeni putevi prema Goraždu i Čajniču. Zaposjednuće određenih tačaka prošlo je bez incidenata i uz pokušaj da se svemu da vid prijateljstva dviju vlada.
Već 14. septembra 1879. godine Polimlje je bilo zaposjednuto. Time je izvršena odluka Berlinskog kongresa.
Austro-Ugarska je u zvaničnim izvještajima tvrdila da je odredbe Konvencije izvršila u cijelosti, ali je u praksi stvarno odstupila od skoro svih njenih tačaka. Konvencija je ipak, makar i formalno, omogućavala održavanje jedinstva Bošnjaka na cijelom njihovom etničkom prostoru, od Kosovske Mitrovice na istoku do Une i Save na sjeverozapadu.
(Izvor: Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BZK “Preporod”, Sarajevo, 1998)
