Posmatrajući šire perspektive iz života u Bosni i Hercegovini, čovjek se zapita kako li je to živjeti u zemlji gdje će vijest dana biti da neki šetač nije pokupio izmet svoga psa u parku ili da je neki nesavjestan vozač vozio teret u kamionu bez cerade ili pak da je ministar greškom platio gorivo kreditnom karticom ministarstva u iznosu od 20 eura i zbog toga morao podnijeti ostavku.
Netrpeljivost, afere, nedostatak odgovornosti, korupcija kao način života, problemi, sve su to stvari koje se filmskom trakom nižu pred očima građana BiH i gdje bukvalno nemamo vremena ni apsorbovati jedan problem koji se naravno ne rješava, a već stiže gomila drugih. Avanturisti bi rekli da je ovo što živimo super zanimljiv život bez nagovještaja monotonije, a ja bih se složio sa tim ali jedino pod uslovom da na njega gledam iz neke druge monotonije i uređenije perspektive.
Jedno je sigurno, bez obzira na sve, ovaj narod (i) nije zaslužio da živi u ovakvom sistemu kakav nam je nametnuo Dejton, gdje niko nije zadovoljan a opet niko ne može puno učiniti da se nešto promjeni. Strategija velikih sila da niko iz agresije i rata u BiH ne izađe kao pobjednik i gdje su se svi morali odreći nečega, je samo privremeno zaustavila apetite neprijatelja ove zemlje koji su na pokvaren susjedski način uvijek željeli proširiti svoje dvorište.
Mantra o čekanju nekog povoljnijeg historijskog momenta da bi se manji entitet konačno odvojio od BiH, prema raspoloženju Milorada Dodika i njegovih mentora iz Moskve je bio vrlo blizu. Čekao se trenutak pada Kijeva da Rusija umaršira i postavi svoju marionetsku vladu što bi bio signal da se stvara novi svjetski poredak gdje konačno tigar sa Kavkaza dobija mogućnost da pokaže svu svoju snagu, moć i bijes akumuliran decenijama i pokaže zapadu da su oni suštinski bitan i neizbježan igrač na svjetskoj geostrateškoj sceni.
Balkan je uvijek bio idealan teren za takva dokazivanja. Veliki broj plemena na malom terenu, krvava historija, nikad zaliječene rane i osjećaj naroda da zaslužuju više i da su im drugi narodi krivi što nisu ostvarili i stekli ono što im po njihovom historijskom učenju pripada. Taj osjećaj da ti je komšijski narod kriv za tvoje siromaštvo, ugnjetavanje i sl. je poznat prototip kojim su ratovi počinjali i vodili se još u srednjem vijeku. Najkrvaviji i najstrašniji period u historiji gdje je ta sintagma zaživjela je bio II svjetski rat i holokaust nad Jevrejima. Slična stvar se pokrenula i djelimično i ostvarila i u BiH nad Bošnjacima krajem dvadesetog vijeka. Nametnuti osjećaj uljeza koji ne bi trebalo da živi i boravi tu se nameće Bošnjacima već više od dva vijeka i često puta se ta teza morala dokazivati oružjem i ratnim zločinima. Ono što zaprepaštava je upornost da se svaki put iznova ide tim putem ali u različitim vremenskim okolnostima i periodima.
Želja Rusije da presloži karte na Balkanu po svojoj želji je zadnja šansa Miloradu Dodiku da ostane i učvrsti svoju vlast. Neko ko je dokazao svoju pragmatičnost da od liberalnog političara koji je bio „dašak svježeg vjetra (op. cit Madlen Olbrajt) postane zadrti nacionalista koji uvrede na račun Bošnjaka sipa svakodnevno, prkosi zapadu i vrijeđa zapadne političare, pokazuje da je Bosna daleko od mirnog doba. Nada da će Rusija biti uz njih je ideja koju srpski političari olako svojataju iako je toliko puta u historiji dokazano da su Rusi uvijek gledali prvenstveno svoje interese i tu želju slavenskih a prvenstveno srpskog naroda da bude uz njih, gledali samo kao fazu u svom političkom razigravanju sa Zapadom . Slična stvar je i sa ljubavi Bošnjaka prema Turskoj, prevelika očekivanja i gorka razočarenja.
Bosna je uprkos svemu opstala i opstaje već hiljadu godina. Mnogi osvajači, državni sistemi, carstva, imperije, kraljevine, države su bile i prošle a Bosna je opstala. Pitanje je samo da li će neki narodi, političari i pojedinci u njoj konačno shvatiti da strani faktor može pomoći ali da se isključivo na njega ne možemo oslanjati i da je sporazum i dogovor među narodima jedini put da i nama vijest dana bude da neki šetač nije pokupio izmet svog psa a ne da brojimo koliko je Euforovih vojnika stiglo u BiH i da li ćemo osvanuti sa odlukom da je zemlja osim što je de fakto i de iure podijeljena. Više nego ikad danas nam treba hrabrosti i mudrosti u ocjeni stanja i u koracima koje treba praviti.
