Ko kaže da su politička iznenađenja moguća?
Na Balkanu baš poslije aprilskog dremeža, poslije ubitačnog zimskog sna, na sve strane, kočoperna opozicija uprkos žeđi i gladi, s glogovim kocem vodi u proljeće pišman uzaludnosti.
Ovo iskakanje ne izaziva nikakve potrese. Jaram koalicione potčinjenosti većini odlično pristaje, a ni sedlo nije ugroženp. Javno samoohrabrivanje je maratonska disciplina i naručeni imperativ, bez koga nema balkanske demokratije. Prema već skrojenom scenariju, uloge su podijeljene, a glavne pozicije rezervisane za pišman glumce, čija nadrealna vizija sadašnjeg Balkana asocira na slike Marka Šagala, sa njegovim lebdačima i letačima beskrajnog plavog prostora, na Pikasa koji crta jabuku i kavez za jednu pticu ili na scene iz Felinijevog „Amarkorda“.
U susret 9. maju Danu pobjede praznik nad praznicima. Ako je vedar, sunčan i prozračan dan, eto prilike da se po vašarima sabira silni narod. Razdragana mladež, staro i mlado, a svi dobre volje. Mozaičko šarenilo, podno blistave zvjezdane staze, razlijev žagor i veselje, tradicionalnog zajedništva koje ne može da utihne, niti da prohuji sa vihorom. Tamo gore, nedaleko od nebeske sohe i izvora Ibra, plavi se nebo nad rožajskom Pišman mahalom, ali ovde, glas dobija široku akustiku, baš kao u stihovima Fridriha Šilera: “Nek ječeći kroz naš do ubavi, skupi narod k slozi i ljubavi“.
Sve, od Peštera do Bihora
Zvuči, optimistički, ali djeluje dozirano. Bezmalo i ograničeno, jer drugačije ne može. Što bi narogušeni rekli – to je to, ali zadnja se broji. Dok naše halakanje ne uđe u prtinu, oni što prate predsjedničko ruho „hodajućeg apaurina“, dobrovoljno njeguju šizofrenu strategiju. Inadžijska podjela je okupirala njihove male mozgove, neuporedivo veće od centrale, decenijama vjerne afirmaciji kontinuiteta političkog kukavičluka i dezorijentisanosti. Neki s molitvama, a drugi s kukumavkama. Iznose sofru i prizivaju pišman, zavedeni državnom mapom iz devedesetih, koja čuva kartografske portrete krajina i autonomnih entiteta. Ljubimci iz školskih čitanki postali su ideolozi rata, o čijem karakteru i projekciji najbolji uvid daje sastav Aleje velikana, na Novom groblju.
Balkansko priželjkivanje bolje budućnosti nema kraja. Besparica je uzela najveći danak i srozala naš ugled. Više čak i od ideoloških omraza, podela i poharčenog vakta, u kome su osećajne osobe izabrale defanzivu. Povlače se u svoju intimu, sklanjaju i preziru močvaru neljudskosti. Politika je postala trgovina, vreme, novac. Zbog onih što su bliži vlasti, bili i ostali, bliži parama.
Da naplate svoju javnost
Makar i lažima, koje više nisu loš pojam, već sastavni dio životarenja. Dok socijalno i kolektivno broje posliednje dane, osuđeni smo da preživljavamo u ovodunjalučkom otrovu – nuklearne energije i genetski modifikovane hrane, koju sami proizvodimo. Za novac, koji može sve da kupi, osim života. Na planeti koja nema zamienu, pišman bahatošću ubijamo biljke, životinje i sebe.
Poslije svega, dobrodošla je šolja zelenog čaja. U sred zavičaja, jer kod nas, više od decenije, proljeće ne najavljuju laste, nego domaće grabljivice. Zbog njihovog izbjegavanja da se prekomanduju u kontejner, ugradnjom čednih silikona rekonstruisana je Vlada, od koje se očekuje više razumijevanja i davanja za sandžačke potrepštine. Ali, stara je istina da Vladin razum vlada samo dok manjina nešto ne poželi. U suprotnom, Sandžaklije nemaju pravo na potrebe, koje koštaju državnu kasu, u dugoročnoj igri svjetlosti i senki, s pokušajem da se obezbijedi ravnopravnost s pišman bratstvom u izumiranju. Zato su na tromeđi, bivši osjećaj zajedničke radosti zamijenili višedecenijskim priželjkivanjem smisla za realnost.
Za pišman pravdu. Pravac beogradska Palata pravde ili Zabela na požarevačkoj periferiji. Onih što priznaju samo sud svoje partije. Što su im omiljene sudije Kurta i Murta, a idealno pravosuđe zasnovano na obrazloženju: Ni po babu, ni po stričevima – već po dubokom džepu. Jer, u malom džepu je knjiško mini izdanje o najdražoj životinji „Jazavac, pred sudom“. Međutim, ako pamet stane, izmisliće ono što vide. Zato u oskudno vreijme i hudi vakat, kad na začaranoj tromeđi svako gleda u drugom pravcu, treba činiti i vjerovati. Da je vođa najistureniji dio biračkog tijela.
Svaki vođa, pored ostalog, ima pišman podršku. Najmanje bar po jednu hit – pjesmu, kao muzički dar najostrašćenijim biračima. Estradne zvijezde i zvjezdice prednjačile su po amanet pjesmama posvećenim Titu, Kralju Petru, Miloševiću, Karadžiću, Arkanu, kapetanu Draganu, Mladiću, Vuku Draškoviću, Martiću, Babiću, Tudjmanu, Izetbegoviću…
…Karadžiću u tebe gledamo,
Srpsku Bosnu nikome ne damo,
Krajišnika ima na sve strane,
Kad zatreba, zovi Radovane…
Pjevao je, sav ustreptao. Kantautor narodnog melosa Borislav Zorić Ličanin, poput estradnog kameleona, najplodniji stvaralac pjesama posvećenih političkim vođama. Bivši trgovački putnik Jugo-diska pjevao je najprije Titu i Jovanki. Zatim je po Beogradu, Kninu, Vukovaru i Bosanskoj krajini pjevao Miloševiću, pa Martiću, Babiću i Arkanu, ali je najviše ovacija, upravo u vrijeme kad se skućio na novobeogradskoj Bežanijskoj kosi, doživio uz gromoglasne aplauze, koji su pratili sljedeće stihove:
… Ameriko, ne diraj Srbiju,
Zar još ne znaš kako Srbi biju,
Srpski narod, Bil Klintona pita:
Što Tuđmana i Aliju skita,
Oj Alija i Tuđmane,
Krivi ste zbog rata,
Sudbina vas čeka k’o Murata …
Znači, pišman akcija. Vrijeme je za uranke. Oriće se, ako bude sreće, na Topčideru, u Košutnjaku, na Fruškoj Gori, Zlatiboru, ispod Avale…Na Trebeviću, pod Bijelim brijegom, na Humu i Fortici, po Šehitlucima, na tuzlanskom Kicelju, pod Goricom, iznad Marjana, Sljemena i pod Bežigradom.
U pišman duhu. Ili u prevodu s turskog – pokajnički. Na krilima islamskog, katoličkog i pravoslavnog ekstremizma. Bosna i Hercegovina posta(je) meki trbuh Balkana.
Nije, pametno. Relativizacijom odgovornosti za Prvi svjetski rat i suptilnom revizijom Velikog-Drugog svjetskog rata. Postoje dva Dana pobede u Drugom svjetskom ratu Većina zapadnih zemalja slavi 8. maj. Države koje su podnijele najveće žrtve u tom ratu, Rusija, Belorusija, neke druge bivše republike SSSR-a, Bosna i Hercegovina, Srbija i Izrael obilježavaju 9. maj.
U sjenci najnovijeg ruskog imperijalizma, nuklearnog prizivanja, samohodnih haubica po Ukrajini i na Crvenom trgu parade, za odlikovane i golobrade.
Politička iznenađenja (ni)su moguća.
