Piše: Gideon Levy
Društvo čije su glave stanovnika zakopane u pijesak ne može zasigurno daleko stići, niti se može nositi sa stvarnim izazovima sa kojim se svakodnevno suočavaju
Jedna stvar koja potpuno nedostaje unutar izraelskog javnog mijenja je dugoročno gledanje na budućnost. Izrael ne gleda naprijed, čak ni za pola generacije.
Životi djece su važni u Izraelu, a vrijeme i energija posvećena pitanjima vezanim za djecu premašuju ono što je tipično u većini drugih društava, ali niko ne spominje ono što ih čeka niti govori o njihovoj budućnosti.
Ne postoji niti jedan Izraelac, niti jedan, koji zna kuda ide njegova zemlja.
Pitajte bilo kojeg običnog Izraelca ili bilo kojeg političara, bilo kojeg novinara ili naučnika, iz političkog centra ili desnice ili ljevice: kuda idete? Kako će vaša zemlja izgledati u narednih 20 godina? Ili 50? Ne mogu opisati ni šta bi moglo biti za 10 godina. Malo je Izraelaca koji bi mogli reći kuda bi željeli da njihova zemlja ide, osim praznih parola o miru, sigurnosti i prosperitetu.
Zabrinjavajuće pitanje
Veoma bitno pitanje o budućnosti Izraela je hoće li ta država postojati u narednih 20 ili 50 godina? To je sve što ćete čuti u Izraelu da vas pitaju o budućnosti. A u međuvremenu još jedno pitanje – Hoće li ikada biti mira? To je nešto što ove generacije i ne spominju.
Vrlo je malo mjesta na kojima se ljudi pitaju hoće li njihova zemlja postojati u narednih nekoliko desetljeća. Ljudi to ne pitaju u Njemačkoj ili Albaniji, u Togu ili u Čadu. Ovo pitanje možda nije relevantno ni za Izrael, kao miljenika Zapada, moćnu naoružanu regionalnu silu, sa jakim regionalnim vezama i tehnološkom snagom i prosperitetom.
Ipak, uzmite u obzir činjenicu da toliko Izraelaca nastavlja postavljati ovo pitanje, u posljednje vrijeme češće nego ikada. Obratite pažnju na nevjerojatne napore koje Izraelci ulažu kako bi dobili drugi pasoš za sebe i svoju djecu – bilo koji pasoš! Neka bude portugalski ili litvanski, glavno je imati neku opciju mimo izraelskog pasoša, kao da je taj pasoš neka vrsta privremene dozvole kojem ističe rok važenja i kao da ga nije moguće obnavljati.
Sve ovo potvrđuje činjenicu da navika Izraelaca da zariju glavu u pijesak kada se govori o budućnosti njihove zemlje prikrivaju duboko ukorijenjen i vjerojatno vrlo realan strah od toga šta budućnost donosi. Izraelci se boje budućnosti svoje zemlje. Hvale se snagom i sposobnošću svoje zemlje, da su pravedan i izabran narod, svjetlo nacija; hvale svoju vojsku, njihove vještine, dok ih u isto vrijeme iskonski strah grize iznutra.
Budućnost zemlje je skrivena od njih, obavijena maglom. Vole religiozno govoriti o vječnosti, “ujedinjenom Jeruzalemu za vječnost” i “Božjem vječnom obećanju Izraelu”, dok duboko u sebi nemaju pojma šta će se desiti sa njihovom zemljom sutra ili najkasnije prekosutra.
Samoobmanom ne možete dobiti odgovore
Ova “igra“ je ustvari represija, poricanje, samozavaravanje, u toj mjeri da nije karakteristična u bilo kojem drugom društvu koje vam padne na pamet. Baš kao što za većinu Izraelaca nema okupacije, a definitivno nema aparthejda, oprkos velikom broju dokaza koji se pojavljuju svaki dan – tako, za većinu Izraelaca, pitanje o sutrašnjici nije neka bitna stvar. Sutrašnjica nije bitna u smislu okoliša ili klimatskih promjena u Izraelu; sutrašnjica nije bitna kada su u pitanju odnosi sa drugim narodom koji živi uz nas s našim koljenom pritisnutim na vrat.
Samo pokušajte pitati Izraelce kako će ovdje izgledati jednog dana sa palestinskom većinom između rijeke Jordan i Sredozemnog mora. U najboljem slučaju nećete dobiti ništa osim slijeganje ramenima. Kuda sve to vodi? Hoćemo li zauvijek živjeti od mača? Je li vrijedno žrtve?
Ono što ćete otkriti je da – pogodite šta? – Izraelci nisu sami sebi nikada prije postavljali ta pitanja, niti ih je neko o tome ranije pitao. Njihov izraz lica će vam reći da nikada nisu čuli tako čudno pitanje. U svakom slučaju, odgovora neće biti. Izraelci nemaju odgovor.
Ova situacija je, naravno, vrlo nezdrava. Društvo ne može daleko dogurati sa glavama zakopanim u pijesak i zasigurno se neće moći nositi s pravim izazovima u budućnosti. Okupacija, koja više od svega drugog definira Izrael danas, predstavlja nekoliko izazova s kojima se Izrael odbija uhvatiti u koštac. Šta će biti s okupacijom? Kuda ovo vodi dva naroda, okupatorsko i okupirano, izraelsko i palestinsko? Može li okupacija trajati zauvijek?
Donedavno sam bio uvjeren da okupacija ne može trajati vječno. Historija nas je naučila da narod koji se bori za slobodu općenito pobjeđuje i da se truhli režimi, poput vojne okupacije palestinskog naroda od strane Izraela, urušavaju sami, urušavajući se iznutra od onoga što ih prožima.
Ali dok se izraelska okupacija odugovlači i njezin kraj se ne nazire, sumnje su narušile moje nekad čvrsto uvjerenje da će se uskoro dogoditi nešto što će srušiti okupaciju, poput stabla koje izgleda robusno, ali je iznutra truhlo.
Najstrašniji je slučaj Amerike i američkih domorodaca, čija je priča o osvajanju postala trajna, ali čija nezavisnost i samoopredjeljenje postoje samo u teoriji, dok se ljudska prava zanemaruju.
Neodređene okupacije
Drugim riječima, doista postoje okupacije koje traju unedogled, prkoseći izgledima i svim predviđanjima, ustraju i ustraju sve dok poraženi narod ne prestane biti nacija i postane antropološki kuriozitet koji živi u svom kavezu u rezervatu. To se događa kada je okupacija posebno moćna, a poraženi posebno slabi i svijet izgubi interes za njihovu sudbinu. Takva se budućnost sada nadvija nad Palestincima. Oni žive u najopasnijem periodu od dešavanja u Nakbi 1948. godine.
Podijeljeni, izolirani, bez snažnog vodstva, krvare uz cestu i polahko gube svoje najdragocjenije bogatstvo u smislu solidarnosti koju su probudili u cijelom svijetu, posebno na jugu.
Yasser Arafat je bio globalna ikona. Ne postoji mjesto na zemlji na kojem ne znaju ko je on. Nijedan palestinski vođa danas nije ni blizu da postigne to. Što je još gore, njihove nedaće postupno nestaju sa svjetskog dnevnog reda jer se svijet okreće hitnijim pitanjima poput migracija, okoliša i rata u Ukrajini. Svijet je umoran od Palestinaca, arapski svijet od njih se odavno umorio, a Izraelce nikad nisu ni zanimali. To bi se još moglo promijeniti, ali ono što se trenutno dešava je obeshrabrujuće.
Još jedna Nakba iz 1948. ne bi se činila realnom opcijom za Izrael u ovom trenutku; druga Nakba je trajna koja se podmuklo cijelo vrijeme prikrada, ali bez dramatiziranja. U Izraelu sigurno ima onih koji se poigravaju idejom da bi Izrael pod plaštom nekog budućeg rata mogao “dovršiti posao” samo djelomično dovršen 1948. Takvi prijeteći glasovi se čuju glasnije u posljednje vrijeme, ali ipak ostaju manjina.
Nastaviti sa naseljavanjem? Zašto ne? Većini Izraelaca jednostavno nije stalo. Nikada nisu bili u tim naseljima, nikada neće ići tamo i nije ih briga je li Evyatar evakuiran ili ne.
Borba je odavno prešla na međunarodni front. Ključni pomak će doći tek odatle, kao što se dogodilo u Južnoj Africi. Ali dio svijeta je jednostavno izgubio interes, a ostali se drže formule rješenja „dvije države“ kao da je to već vjerskim ukazom određeno. Ipak, većina onih koji odlučuju već zna da je rješenje s dvije države odavno mrtvo, ako je zapravo ikad i živjelo.
Jednakost je put
Jedini izlaz iz ovog depresivnog ćorsokaka je stvaranje novog diskursa, diskursa prava i jednakosti. Ljudi moraju prestati pjevati pjesme iz prošlih vremena i prihvatiti novu viziju. Za međunarodnu zajednicu to bi trebalo biti očito, za Izraelce i u manjoj mjeri Palestince ideja je revolucionarna, prijeteća i iznimno bolna.
Jednakost. Jednaka prava od rijeke do mora. Jedna osoba, jedan glas. Tako jednostavno, a opet tako revolucionarno. Taj put zahtijeva rastanak sa cionizmom i odbacivanje židovske nadmoći, te napuštanje cjelokupne samodefinacije oba naroda. Ali predstavlja jedini tračak nade.
U Izraelu se do prije samo nekoliko godina na ovu ideju gledalo kao na subverzivnu, izdajničku i nelegitimnu. I dalje se tako gleda, ali s nešto manjim otporom. Spomenuto je. Sada preostaje da društva na Zapadu, a zatim i političari prihvate promjenu. Većina njih već zna da je to jedino preostalo rješenje, ali se boje to priznati kako ne bi izgubili čarobnu formulu za nastavak izraelske okupacije koju pruža sada mrtvo rješenje s dvije države.
Sadašnjost je obeshrabrujuća, budućnost još manje. Pa ipak, ustrajati u razmišljanju da se nečemu još uvijek može nadati, da se još može nešto poduzeti, od najveće je važnosti. Najgore što bi se moglo dogoditi u ovom dijelu svijeta bilo bi da svi izgube interes za ono što se ovdje događa i pomire se s trenutnom stvarnošću. To se ne smije desiti.