Tog tragičnog 7-og juna 1993. godine je širom svijeta u etar otišla tužna vijest. U Njemačkoj je u blizini jednog aerodroma, u saobraćajnoj nesreći život izgubio Dražen Petrović, legendarni košarkaš Jugoslavije i najbolji košarkaš Nju Džersi Nets-a iz ameičke profesionalne NBA košarkaške lige.
Karijeru je započeo u rodnom Šibeniku, u ekipi tamošnje Šibenke koju je vrlo brzo nadrastao, pa je prešao u zagrebačku Cibonu, gdje je bio najbolji, te sa bratom Aleksandrom zvanim „Aca Trica“(zbog postizanja velikog broja trojki) punio dvorane širom Jugoslavije i Evrope.
Otišao je u madridski Real, pa onda u NBA u Ameriku, u Nju Džersi Nets-e. Vrlo brzo je i u njima postao najbolji igrač i strijelac ekipe, koju je prevazišao i spremao se za VELIKI TREJD.
Ali nije kako je rečeno, već kako je suđeno.
Upozano sam ga početkom 80-tih godina prošloga stoljeća dok je služio vojni rok u Puli, u Istri (Republika Hrvatska). Nije mogao na treninge prvog mjeseca zbog kaprica jednog iskompleksiranog majora iz Makedonije. Dražen je služio u Obalskoj artiljeriji u Puli.
Nekako smo doznali, moji drugari i ja, kada ćemo moći da ga vidimo na treninzima. Počeo je sa treninzima u staroj pulskoj dvorani „Patinđo“. U novoj, Savo Vukelić, koja je tek napravljena i otvorena, nije mogao. Nas 50-tak smo ga stalno bodrili i gledali njegove treninge. Odmah smo vidjeli njegov košarkaški fanatizam.
Recimo, po puna 2 sata bi vježbao izvođenje slobodnih bacanja. Znao je trenirati po 3 i više sati. Sjećam se, vježba Dražen Petrović ulaze pod koš sa Edijem Mofardinom, ljevorukim plejom i najboljim igračem i strijelcem ekipe Puljanka iz Pule, koja je stalno bila u vrhu Druge košarkaške lige Jugoslavije. Poslije oko sat i po paklenog rada, Edi Mofardin kipti od znoja i moli Dražena da završe trening za taj dan.
Takav je bio Dražen Petrović. Pakleno je radio i težio savršenstvu. Sjećam se, kada sam ga pitao zašto nije trenirao odmah po dolasku u Pulu, pričao mi je o problemu sa tim autističnim majorom, te da su iz Košarkaškog saveza Jugoslavije sredili sa vrhom generalštaba JNA, te da više neće biti problema.
Te kobne 1993. godine, 7-og juna, je po završetku sezone u NBA, došao kod svoje vjerenice u Njemačku i poginuo. Nije dočekao da od jeseni iste godine pređe u Čikago Bulse, koji se pravili strategiju da napadnu titulu prvaka u NBA ligi.
A planirano je da on, Dražen Petrović bude vođa tima. Ne Majkl Džordan, već Dražen Petrović koji je imao nepunih 28 godina. Po statistikama je bio mnogo bolji od Džordana. Prije pogibije je bio treći strijelac u ligi i prvi „trojkaš“ u NBA ligi.
I tako to biva, dok jednom ne smrkne, drugom ne svane. Čikago Bulsi formiraju tim oko Majkla Džordana, a legendarna ekipa Bulsa (Džordan, Pipen, Rodman, Toni Kukoč i drugi) za redom osvaja 6 titula prvaka NBA lige u Americi. Ostalo je historija.
Ako je svima za utjehu, njegov nasljednik u NBA j efantastični Slovenac Luka Dončić, čiji je doživotni uzor Dražen Petrović. A Luka Dončić u Dalasu igra fenomenalno. Već je ALL STAR igrač i jedan od najboljihu čitavoj NBA ligi. Tek mu je 23 godine, a često u izjavama za medije ističe: „Sve što sam mogao da nađem snimljeno na TV kasetama i drugim video formatima, a vezano za igre Draženna Petrovića imam i često pregledavam“.
Fantastični Dražen Petrović, sa vječitim dječačkim osmjehom, je bio najveći košarkaš Jugoslavije svih vremena. Iza njega su ostale uspomene i košarkaška virtuoznost.
Takvog kao što je bio on teško da će više majka roditi. Ponosan sam na to što sam ga upoznao. Neka mu je lahka zemlja, a Bog da mu primi dušu i smjesti je na najljepše mjesto. Amin!
