Iznenadio me je ovih dana moj drug, Tutinac Fize (Hafiz Demirović), urbana legenda našeg odrastanja u Tutinu. Došao je na odmor u svoj rodni grad, pa mi pokazao ovu fotografiju još iz 1974. godine, kada smo bili na moru u Ulcinju (Crna Gora), sa svojim očevima. Na Velikoj Plaži on i ja, a između nas visoki momak iz Skoplja koji se zove Tankut (tursko ime), unuk rahmetli Alije i Have Kriještorac, koji su imali kuću na uglu, u samom centru Tutina, gdje je sada mesnica “Rafet”.
Otac me je tada odveo prvi put na more, jer sam na jesen otišao u srednju Vojnu školu u Sarajevo. Bila je tada Jugoslavija, država koju je vodio Josip Broz Tito, jedan od najvećih državnika svijeta u 20-tom vijeku. Jaka i stabilna, a njena najveća vrijednost je bio-ljudski život. Sjećam se da je guverner Narodne banke Jugoslavije bio legendarni Ivo Perišin iz Dalmacije, jedan od najboljih u Evropi…
Nisam pojma imao ko mi je predsjednik opštine, ko je predsjednik komiteta, ko je predsjednik SSRN-a…Nije bilo ni potrebe, jer su tada na funkcijama bili odgovorni i kompetentni ljudi, za razliku od današnjih đilkoša i propaliteta. Državu su vodili najbolji, za razliku od ovih današnjih najgorih, koje poznati pozorišni reditelj Kokan Mladenović zove “politički reciklirano smeće iz 90-tih godina prošloga stoljeća”.
Tutin je tada bio baš mali, sa oko 5 hiljada stanovnika.I skoro smo se svi poznavali i poštovali. Moj rahmetli direktor osnovne škole Desto Nurović je bio izuzetan čovjek. Više je ličio na ambasadora neke velike i jake države nego na direktora osnovne škole u Tutinu. Još tada su ustanovljeni kabineti za različite predmete. Obuća koju smo nosili na nogama za vrijeme nastave je bila od prvoklasne kože.
Bili smo izuzetno motivirani da vrijedno učimo i takmičimo se u znanju i sposobnostima. A danas? Pojedini direktori škola kod Desta Nurovića ni kuriri ne bi mogli biti. Naše učiteljice, pokojne Nada Bojović, Juca Obradović, Angelina Bačevac, Milina Pantović, Manja Zečević, Zorica Marković, Hatidža Hot; nastavnici i učitelji Meho Bačevac, Milija Obradović, Kadrija Bakić, Ramo Demirović i plejada drugih, bili su za ove današnje Britanska kraljevska akademija!
A šta tek da se kaže za ove jade koji vode Srbiju? Kuda je vode? U totalni suicid (samouništenje).
Nisam ja idealizirao ni tadašnju državu, ni tadašnju lokalnu zajednicu, ni opštinu. Istina, bila je drugačija konstelacija u Evropi i svijetu. Ali vrijednosni sistemi tada i danas, e to je kao nebo i zemlja. Nisu tada popovi i hodže vodili politiku. Nije bilo toliko pljačke, destrukcije i ponižavanja ljudskih duša. Imali smo (jedini u svijetu) besplatno školovanje i liječenje. Nisu mogli narko-dileri i ostali ološ da budu multimilioneri. Polupismeni i nepismeni Udbaši da budu funkcioneri u opštinama.
Znanje, sposobnost i kreativnost su bili aduti za javne funkcije. Ne kao danas, da je partijska članska karta ili pripadnost UDBI, glavni adut za odgovorne funkcije, a za radno mjesto da ne govorimo.
Institucije su vodili najbolji. Danas ih vode najgori.
Zamislite da u titovo vrijeme ministar policije ili vojske bude Aleksandar Vulin? Ili da Elektroprivredu vodi vlasnik pečenjare (birtije na nekoj magistrali) Branko Grčić? Da te bog sačuva. Danas je sve najcrnja karikatura.
Likove u lokalnoj samoupravi neću ni da komentarišem.
NEKA NAM JE SVIMA VELIKI BOG NA POMOĆI.
