Na iste prepreke nailaze i drugi radnici koji odlaze u Njemačku, ali bi ova procedura uskoro, prema najavama vlasti u Berlinu, mogla biti pojednostavljena. Vlada priprema verziju zelene karte po uzoru na Kanadu, jer se procjenjuje da postoji više od 1,7 miliona otvorenih radnih mjesta, koja ne uspjevaju da popune. Računaju i na radnu snagu sa Zapadnog Balkana, pa i iz Srbije. Takozvanu „kartu šansi“ (Chancenkarte) već odavno priželjkuju poslodavci u Njemačkoj, jer demografi prognoziraju da će do 2035. biti sedam miliona manje ljudi na tržištu rada – ukoliko se doseljavanje osjetno ne pojača, piše Juronjuz.
Njemačke vlasti su saopštile da razmatraju primjenu manje striktnih pravila, kako bi se popunio deficit radnih mjesta, a najviše radnika potrebno je u zdravstvu, kao i u vazdušnom saobraćaju i ugostiteljstvu. Prema najavama nadležnih, liberalizacija zapošljavanja ogledala bi se u tome da kandidati moraju da ispoštuju tri od četiri kriterijuma: diploma ili stručna obuka koju priznaje Njemačka, tri godine profesionalnog iskustva, poznavanje jezika ili prethodni boravak u Njemačkoj i da nisu stariji od 35 godina.
Državljani određenih zemalja sa viznim sporazumima već mogu da uđu u Njemačku na 90 dana bez vize, ali im je dozvoljeno samo da se zaposle na kraći rok. „Karta za šansu“ će pomoći ljudima traže posao ili pripravnički staž dok su u samoj zemlji, a ne da se za poslove prijavljuju iz inostranstva. Kandidati, stoga, moraju biti u stanju da dokažu da, u međuvremenu, odnosno do dobijanja posla, mogu samostalno da plaćaju svoje životne troškove. Tačni detalji ove nove ponude tek treba da budu formalizovani.
Danilo Milošević kaže da je u Srbiji godinama pokušavao da se zaposli, ali je sa završenim Fakultetom pedagoških nauka uspjevao samo da nađe angažman u dječijim igraonicama i to privremeno. Čuo je da u Njemačakoj ima posla i da traže i prosvjetne radnike, ali se jezik ispriječio kao prepreka. Kaže da je skoro tri godine tri puta nedjeljno išao na privatne časove da bi postigao nivo koji je neophodan za rad u prosvjeti.
„Kada sam ispunio sve uslove, nostrifikovao diplomu i maučio jezik, konkurisao sam za to radno mjesto i zvali su me već sutradan na razgovor. Ja sam avionom otišao u Minhen i dobio sam posao, ali sam počeo da radim tek poslije nešto više od godinu dana, kada sam dobio vizu. Oni nisu mogli da vjeruju da će biti potrebno toliko vremena, ali sam dobio ugovor da me taj posao čeka“, priča Milošević, prenosi Juronjuz.
On kaže da sada ljudi iz Srbije sa visokom stručnom spremom brže dobijaju radne dozvole, ali da se dešava da oni sa srednjoškolskim obrazovanjem čekaju i do godinu dana. Dodaje da ljudi iz Srbije najčešće rade na građevini, razvoze robu ili u proizvodnji u fabrikama, ali napominje da ima i arhitekata i inženjera. Najviše ih je, ipak, angažovano u zdravstvenim sutanovama, gde rade naši ljekari i medicinski tehničari.
Magazin Špigel je nedavno pisao da nikada prije u Njemačkoj nije bilo toliko upražnjenih radnih mjesta kao danas i ukazao da manjak personala „guši“ aerodrome, restorane i bazene, a da je to tek sitnica u odnosu na ono što prijeti zemlji, jer statistika pokazuje da je 1,74 miliona radnih mjesta slobodno, mada ih je zapravo vjerovatno mnogo više.
Kako piše DW, radno mjesto u njezi starih osoba ostaje upražnjeno u prosjeku 239 dana, što znači da poslodavci po skoro osam mjeseci ne mogu da nađu njegovatelja. Jedva da je bolje sa limarima, majstorima za grijanje i klima-uređaje gdje se na novog zaposlenog čeka po 224 dana. U visokogradnji se radnik traži 221 dan u prosjeku, a kod medicinskih sestara, babica i sanitetlija prosjek je 188 dana.
