Sandžak zove, treba poći. U otkriće koje se dijeli.
Da čujemo neispričanu bajku.
Jednom davno, stari Indijanac iz plemena Ekota Čeroki u Alabami, svome unuku je pričao:
– Unutra, u svakom čovjeku, vodi se bitka. Slična borbi dva vuka. Jedan vuk predstavlja zlo, bijes, zavist, ljubomoru, pohlepu, aroganciju, srdžbu, egoizam,… Drugi vuk znači dobro, mir, ljubav, nadu, poniznost, ljubaznost, istinu…
Mali Indijanac se zamisli. Sve svoje misli usmjeri na dubinu djedovih reči i zapita:
– Koji vuk na kraju pobjeđuje?
Stari Indijanac odgovori:
– Pobjeđuje uvijek, onaj koga više hraniš.
Slavodobitnički ciljevi su isti, ali se nutricionistički trendovi smjenjuju. Okruglo više nije u modi, iako se teško ruši tradicija po kojoj većina živi da bi uživala u hrani, u odnosu na manjinu koja jede da bi živjela.
Zamijesi i zamezi
Ako ništa drugo, bar mantije i ćevapi. Ne daju duši da se kruni, kad od 10 ispitanika 9 voli čokoladu. Taj deseti, najvjerovatnije, laže i izdaje Henrija IV francuskog, koji je kategoričan:
– Kad si najbolji u jelu i piću, ne možeš biti najbolji više ni u čemu drugome.
Gurmani, nevoljno, vrte glavu. Poštuju dobročinitelje, ne zbog interesa, nego zbog izuzetnosti, ali tragajući za sandžačkim specijalitetima upoznali su sebe, a prepoznavanjem sebe pronašli su tromeđu.
Ne gojimo se što jedemo slatko, već što slatko jedemo
Izgovor za poštovanje. Za njih jelo nije lutrija, niti je premija, ako sačuvaš zdravlje.
Naprotiv, jedna komšinica godinama se živa jela, kad nešto ne bi pojela. Makar na kašičicu, smoki ili grisine. Ni za živu glavu se ne bi zaustavila na zrnu kikirikija.
Nije znala da su u amanet socijalisti ostavili prezime rudar Alija Sirotanović, političari Džemal Bijedić i Jakov Sirotković.
Ljetos je energetski hit prelet, da bi zimus imali pelet
Vrijeme svira tragikomičnu melanholiju.
Srbija je, opet, u sendviču. Između Rusije i Zapada, srca i razuma, grijanja i smrzavanja.
Tradicionalno pozicionirana među javom i med snom. Sve više neutralizovana, nego neutralna.
Od dvosjeda ili trosjeda do Buridanovog magarca.
Naša vječnost je kratkoročna.
Tromeđa je strasno i vatreno, primajući k srcu filozofiju palanke, baš – vaša i naša. U njoj vakat se promijenio, a sa njim i odnos prema kulturi.
Naizgled, čudna slova što izgledaju kao hijeroglifi ili nakazna nastranost ljudske prirode, drže Sandžak u niskom naponu, na začelju kulturnih dešavanja.
Ištetiše, hatar
Nažalost, Evropa je, čini se, bila u pravu. Kad Stari kontinent šmrče, onda Balkan kija.
i ponire u dušu, sve vidljivijih tamnih mrlja, u kojima su očigledni napregnutost i težnja za novotarijama, za kojima se na tromedji utrkuju da pošto-poto, makar na čas, ne izgledaju kao mračni balkanski džep.
Kad grmi, svak se za sebe boji
Sebično. Tamo gdje je nekad bilo ideja i misli, ima previše nedovršenih i naznačenih projekata, u kojima su zamrle slike velikih majstora i potezi široke ruke.
Strašno carstvo riječi, nadmašuje djela, utrpava se jedno pred drugim i sve više ispruža ruku kao gomila dosadnih prosjaka, takozavnih rukometaša, što se u praskozorje pijačnog sabaha, brzometno iskrcaju iz kombija, na najprometnijim sokacima, da pod nebeskim svodom krivudavih džada, izbačeni iz akcionog katapulta, ispruženih ruku, iako pospani i oborene glave, zarade sažaljivu crkavicu i poskoče kao opareni.
Poletniji, čak i od masona, koji hladno i despotski, kad pružaju ruku, ispruže samo dva prsta.
Krmskim kasom
Tako treba, ali jednooki šejtan, nikad ne spava.
U sandžačkoj kulturi dominira silovanje mozga spinovima, prostaklukom i tračevima.
Na lijepu ruku
Podilaženjem. Na javnoj sceni se uočava ispoljavanje individualnih sposobnosti, zasnovanih na hvalisanju i divnim epizodama, ali bez veličanstvenog toka cjeline.
Zbog drske samouvjerenosti, nigdje ni traga skromnosti ili priznavanja sopstvenog neznanja, mada svi znaju da nešto nastalo tako brzo i na takav način teško može da bude trajno.
Ni u ćesu groša, ni u sahan halve
Sve proćerdano. Zato odbori za dubinsko čišćenje narodnog duha od literarnih trica i kučina odnosno šunda, u novokomponovanoj formi „kirbi spiritizam“, na kraju obično završavaju nedoumicom o šundu i načinima njegovog eliminisanja.
Osta mu čovjesto na mjesto
Prema redu i definiciji, šund se prvenstveno odnosi na treš književnost (pulp fiction, u koju se svrstavaju vestern, krimi i herc romani štampani na jeftinom papiru. Oni su izraz beskrajne, lake i neobavezujuće zabave, koja traje samo dok ih čitate i onda idu u zaborav.
Suprotno otrgnutom, Platonu i Tomi Akvinskom, čija država valjano funkcioniše jedino kad se svako drži samo jednog posla koji najbolje ume da radi, ali je kod nas pobijedila dijametralno suprotna sovjetska filozofija, prema kojoj je poželjno da društveno-politički radnik, pod uslovom da je moralno podoban i na liniji, obavlja što više različitih funkcija.
Ode mas u propas
Piši, propalo. Na talasu starih vremena eskalirao je surfing sukoba interesa.
Pored kič-predmeta postoje i kič-ljudi odnosno kič-odnosi, između ostalog i kič-politika, u kojoj je ljubav bošnjačkih političara prema foteljama (foteljaški bluz), sa kulturološko-estetskog aspekta ortodoksni kičeraj, za koji je presudna odlika kiča nagomilavanje funkcija (predmet koji je istovremeno tranzistor, lampa, budilnik, kompas i vadičep).
Tada je i nagomilavanje političkih funkcija kič-odnos, a kriterijumi koji ga prkoseći ustavu podupiru, kratkotrajna šund literatura.
Od svake ruke
Različito. U toku je inicijativa da se oporezuju kič i šund.
Proizvodi „brutalne kulture“ (turbofolk, rialiti – farma, veliki brat) i da se tim novcem podmažu amortizeri tzv. rafinirane kulture (pozorište, opera) promašuje metu.
Ne samo u Sandžaku, trenutno je političko razračunavanje sa kičom i šundom podjednako besmisleno, kao i obračun kulture sa politikom.
Pala muha na bivola
Neprimjetna šteta. Pošto kič i psiha masa imaju istu ciljnu grupu, u izostanku internacionalno afirmisanih kulturnih manifestacija, osim usamljenih, ali tradicionalnih muzičkih, likovnih, sportskih i rekreativnih dešavanja u Novom Pazaru i Prijepolju, iz časa u čas (ohra)bruje nas tursko-azerbejdžanski melos.
Podali se hrđi
Hit-numera “Allahu rabi, svak sebi grabi”, dominira na seoskim ašik teferičima, vašarima i saborima, čijim se posjetama mjere uspjjesi ili promašaji ambicioznih organizatora, koji ne haju, niti su čuli za manifestacioni ili receptivni turizam, uz koji ide bogata kulturno – historijska tradicija i nauk da savremeni Turci nisu poćafireni.
Puni došli, prazni otišli
Turci Osmanlije u nakalemljenim pjesmama uz gusle, više Srbe ne nabijaju na kolac.
Ali, u nadi da će Turci ponovo uzorati drumove, naša bitka protiv prošlosti, ide do neizvjesnosti. Ona je dinamična, prepuna obrta i iznenađenja, koju bi u sandžačkoj sumi sumarum, trebalo da karakterišu davanje, poklanjanje i vraćanje bar djelić onoga što smo od dunjaluka uzeli.
Naslijedili, zaradili ili nasumično oteli, što je kontradiktorno od zapanjujuće spremnosti da za kamen međaš izgubimo glavu.
Padoše na gotovu štetu
Iluzorno je, takođe, upućivanje na druge forme kojima se vara zaborav, pošto je ulaganje u bošnjačku kulturu vječito hrvanje s šejtanom i teško isplativ posao, osim ako se pod kulturom, u zabačenoj i udaljenoj pešterskoj ravni, nevjerovatno ispečenoj kao palačinka, ne podrazumijeva rijaliti iživljavanje.
Pečene glave
Tvrdoglavi namćori. Dangube, hemoroidne boje lice i ushićenja, što su prošli kroz lično čistilište, iako dobrovoljno priznaju, postoje tri načina da se produži nečije postojanje na zemlji: da se napiše knjiga, da se zasadi drvo ili da se postane roditelj.
Italijani bi samo zavrtjeli glavom i rekli:
-Svašta rade, ništa ne znaju, svašta znaju, ništa ne rade.
Dovoljno za podsjećanje da je, u vrijeme socijalizma, u osnovi bio pokroviteljski odnos prema kulturi, pod obavezom da se ne preispituje nekoliko ideoloških tabua. Između knjiga poznatijih od autora i knjiga čiji su autori neuporedivo poznatiji od svojih ostvarenja, čitaoci se najradije priklanjaju literaturi bez autorstva. Kao u ping – pongu, oko karahodžinog jorgana.
Karakušljivo
Nesposobni džemat zna da su zbog politike u islamu, džamije u evropskim zemljama, izgubile svoju čistu i uzvišenu misao, a predrasude u sandžačkom (boj)leru izrodile ekstreme.
Što nam nema, sa Drine sparine
Na idiličnoj Pešterskoj visoravni, fascinirajuće “hidrološkog krvotoka” priroda djeluje prema svojim zakonima. Ona nikad ne vara, nego se ljudi zavaravaju.
Lice okrenuto ka suncu, nikad ne vidi svoju sjenku.
Zato je trn prirodni telohranitelj ruže.
