Piše: Nedim Sejdinović-Vreme
Bivši najbliži saradnik Mire Marković i visoki funkcioner ozloglašene Jugoslovenske levice Aleksandar Vulin jedan je od onih svakako veoma uticajnih i ne baš malobrojnih čegevara-ljevičara u Srbiji čije su karakteristike – odanost neslobodama, totalitarnim ideologijama i vlastima, ultranacionalizmu i mržnji prema “kolonijalnom zapadu”, pa i mržnji kao takvoj. Ova ekipa metastaziranog ljevičarenja, dobro raspoređena u svim segmentima društva, evidentno ima jake veze sa centrima moći, ponekad nedovoljno vidljivim, koji spajaju u sebi tzv. duboku državu, kontrolu nad institucijama, snažan uticaj na medije, enormno bogatstvo, u dobroj mjeri stečeno tokom ratnih devedesetih, i djelovanje ozbiljnijih kriminalnih grupacija.
Lijevi “pravednici” svojim aktivizmom učvršćuju nacionalističku retoriku i društvo produkovano na njoj – odnosno državu ogromnih socijalnih razlika i sveopšte nepravde, i uvijek su spremni da podrže rat, nasilje i reprodukuju najjezivije stereotipe koji su unesrećili milione stanovnika bivše nam države. Dok se kupaju u najskupljim švajcarskim banjama, da parfraziramo pisca i književnika Paola Sorentina, puše najskuplje tompuse, a na leđima su im istetovirani Kastro, Če ili Karl Marks. I, dakako, podržavaju režim Vladimira Putina, zasnovan na postmodernom feudalizmu.
Ukoliko se, kako se uveliko priča, desi da Vulin postane direktor Bezbjednosne informativne agencije, cinici kažu da bi se on zapravo vratio svojoj kući. Nema nikakve sumnje da bi se savršeno uklopio u pravila po kojima ova moćna institucija danas funkcioniše, te da bi učinio još funkcionalnijom njenu zloupotrebu, odnosno instrumentalizaciju u lično-partijske svrhe. Stavljanje ove i druge dvije tajne službe pod strogu kontrolu, prvo je što su naprednjaci učinili po dolasku na vlast, detaljno i sistematski raspoređujući odane i bespogovorne kadrove na razna važna mjesta u njihovima hijerarhijama moći.
Sa druge strane, pažljivo i predano su ukidali bilo kakvu civilno-demokratsku kontrolu nad njima, pa je ova nevidljiva aždaha pomahnitala sa tendencijom da proguta cijelo društvo. Institucije Zaštitnika građana i Povjerenika za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnostima bile su posljednja linija civilne kontrole, ali su one po odlasku Saše Jankovića i Rodoljuba Šabića sa čela ovih institucija, postale vlastita karikatura. Kažu eksperti: umjesto da nadležne institucije kontrolišu tajne službe, desio se obrnut proces.
Ono što tajne službe proizvode, a što ima neku vrijednost, odlazi samo na jedno mjesto i koristi se isključivo u dnevno-političke svrhe. To je bio i ostao najjači institut u rukama Vučića za dezavuisanje i razaranje opozicije i kritičke misli u zemlji, nevjerovatni ucjenjivački kapital. Vučić bi se radije otarasio cijelog SNS-a nego BIA-e, VBA i VOA. Iako neki smatraju da bi Vulin odlaskom na čelo BIA-e bio na neki način degradiran, zapravo bi u sebi koncentrisao mnogo veću moć od ministarske, manje vidljivu i tim opasniju.
S obzirom na način kako se ophodi prema političkim neistomišljenicima, koji su za njega oduvijek “strani agenti” i “neprijatelji Srbije”, svakako se može očekivati da bi BIA, pod Vulinom, sa još više entuzijazma i energije uništavala “tačke pobune” u društvu. Za to ima sve moguće mehanizme i alatke: za razliku od obavještajnih agencija u demokratskim zemljama, BIA ima mnoga ovlaštenja javne policije.
Osim toga, agencija je posljednjih godina ulagala u najsavremenije, moćne softvere za kontrolu modernih komunikacija, pa treba očekivati da se oni upotrebe sa ciljem stvaranja digitalne autokratije. Društvene mreže, kao mjesto aktivizma, biće još strože kontrolisane. U samoj službi, za razliku od devedesetih, nema ni naznaka “profesionalnog otpora”. Rezultat je to naprednjačke kadrovske invazije, ali i političke doktrine koja kazuje da treba dobro korumpirati svakoga ko ćuti i radi svoj posao u skladu sa očekivanjima.
BIA je – to pokazuje niz otkrivenih skandala – posljednjih godina pokazala da je aktivna i u susjednim državama kao svojevrsni destruktivni element. Nekada se, doduše, u regionu njeno djelovanje preuveličava i koristi u unutrašnjopolitičke svrhe, ali uopšte ne treba zanemariti mogućnost da se BIA mnogo aktivnije stavi u službu realizacije sumanute ideje “srpskog sveta”, čiji je upravo Aleksandar Vulin – najveći zagovornik. Naravno da on to neće moći da radi bez Vučićevog befela, ali toliko su se puta prevarili svi oni koji su mislili da se Vučić zaista odrekao svoje politike iz devedesetih, koja je za vrijeme njegove vladavine samo modernizovana.
Što se tiče međunarodnog aspekta, jasno je da bi postavljenje Vulina na čelo BIA-e bio veliki ustupak Rusiji. Vulin ne samo da ih ne prikriva već se hvali neuobičajno dobrim odnosima sa zvaničnom Moskvom. Moskva se prema njemu odnosi kao prema svom djetetu.
Naravno da Zapad na ovo postavljenje ne bi gledao sa radošću, ali će možda Vučić ponuditi neku valjanu kompenzaciju, vidjećemo. A takva vrsta trgovine nije samo specijalnost predsjednika Srbije, već na žalost i Zapada, toliko smo se toga nagledali protekle decenije.
Nije, međutim, isključeno da bi Vulinovo postavljanje bilo početak “puta bez povratka” i konačnog, dugoočekivanog i savršeno logičnog odustajanja Srbije čak i od ovako pretvornog evropskog puta.
izvor: Vreme
