Slovenački režiser Miran Zupanič, čija je priča o “lovu” na žive ljude, ispričana u filmu “Sarajevo safari”, zaprepastila javnost, pojašnjava uoči večerašnje premijere da ni sam nije mogao vjerovati kada je prvi put čuo za “lov” bogatih i uticajnih stranaca, koji su plaćali za ubijanje, sa srpskih položaja, ionako napaćenih ljudi u opkoljenom Sarajevu tokom proteklog rata.
U nevjerici, u početku nije ni mislio snimati film o “safariju”, kako ga je ironično nazvao, dok nije čuo svjedoke čiji iskazi su mu izgledali vjerodostojno. Neki od njih su stali pred filmske kamere a neki nisu htjeli.
– Na početku, bio sam u šoku, užasu i iznenađenju kad mi je producent Franci Zajc ispričao tu priču; nisam mogao to povjerovati, ali se ispostavilo da on ima svjedoka, pa sam ja razgovarao s njim. Bio je Slovenac, radio je za značajnu američku agenciju i boravio je terenu tokom rata te lično nazočio tome. Nije pucao, ali je bio nekakav ‘observer‘, recimo to tako. On mi je bio prvi impuls, šokantan, ali u isto vrijeme toliko ubjedljiv da bih se osjećao kao kukavica da nisam išao dalje. Moj kolega Franci Zajc je tragao dalje u Bosni, a pošto je imao jako dobre kontakte jer smo mi već tokom rata snimali ovdje, u priču ulazi još jedan gospodin, Edin Subašić, umirovljeni časnik obavještajne službe Armije BiH, koji je obrađivao analitički jedan slučaj što se odnosio na “safari”. Znači, sad smo već imali dvojicu svjedoka – kaže Zupanič i dodaje da film ne bi ni radio da je svjedok bio samo jedan.
U daljem traganju, pojavilo se i više svjedoka, rekli su da će govoriti, ali su se nažalost predomislili, ističe režiser.
– Nakon toga sam odlučio da u filmu neće biti ničega drugog do svjedoka i žrtava, dakle isključivo svjedočenja. Osim spomenutog Slovenca, likovi se vide u filmu, a njihova imena i prezimena su navedena na kraju – pojašnjava režiser uoči premijere “Sarajevskog safarija”.
Rad na filmu trajao je tri i po godine i najviše od tog vremena je oduzelo traganje za svjedocima. Proteklo je vremena i u čekanju na pristanak svjedoka koji su se na koncu ipak predomislili, pojašnjava Zupanič.
Upitan je li se u filmu bavio porukom ili pukim argumentima o pojavi nezamislivoj za zdrav razum, odgovara da bi želio da svako za sebe izvuče poruku, a po njegovom mišljenju, prevenstveno da svi skupa razmišljamo do kojih granica može dosezati ljudsko zlo.
– Kakve su to psihičke strukture, kakva je to svijest koja ide ne samo da puca, već i da plaća za to, koji su motivi svijesti za koju svi mi postajemo potencijalna “divljač” u određenim okolnostima. Mislim da je onda u redu da kao “divljač” razmišljamo o tim “lovcima” i s druge strane, pošto je nesumnjivo riječ o nezamislivom zlu, da znamo koliko je bitno da se ne stvaraju uslovi za dejstvovanje zla. Dakle, da radimo u pravcu mira i dobra, na poštovanju, empatiji, solidarnosti, dakle, na onim “običnim” a bazičnim ljudskim vrijednostima – kaže Miran Zupanič.
Stranci koji su pucali na žive mete u opsjednutom gradu dolazili su, prema jednom izvoru, iz Kanade, Sjedinjenih Američkih Država i Rusije, a prema drugom, iz Italije bilo da su bili Italijani ili ljudi kojima je ta zemlja bila samo ruta.
Prema iskazima dvojice svjedoka, polazna tačka na putu prema Sarajevu bila im je Beograd te su, prema jednom izvoru, transportovani helikopterom, a prema drugom, cestovnim prijevozom.
Razmišljajući o profilu ljudi spremnih na takav užas, režiser ističe da je sigurno riječ o bićima izvan morala i etike. Osim što su bogati, vjerovatno su imali društvenu moć.
– Jer da si samo bogat ili psihopata ili, šta ja znam, pripadnik kakve kaste, to je jedna stvar. Ipak mislim da ti ljudi moraju imati nekakav uticaj, nekakvu društvenu moć da ih se tako isprati na takve pozicije, ne znam – Zupaničeve su riječi.
Stvaraocima filma nije poznat identitet ubica, a i da jeste, film ih ne bi sadržavao; to je više stvar za istražne organe, naglašava Zupanič i dodaje da je poenta u otkrivanju fenomena na globalnoj razini, koji potiče na razmišljanje o tome šta su vrijednosti koje zajednicu drže skupa kao ljudsku cjelinu a šta očigledno, takvu cjelinu razbija.
Za svjetsku premijeru filma on je namjenski izabrao Sarajevo, čvrsto uvjeren da je najprimjerenije prvo progovoriti o morbidnom “lovu” baš u sredini čiji ljudi su bili žrtve. Sarajevska publika je ta koja treba da sudi, na neki način, filmu pa u tom smislu i njemu, naglašava.
Zupaničev film je premijerno prikazan večeras na Festivalu Al Jazeera Balkans – Dokumentarni film (AJB DOK) u Sarajevu a autor je zahvalan što je uvršten u program manifestacije.
