Sjećam se tog 26-og maja 1996. godine vrlo dobro. Slobodan Milošević je poslao vojsku na Gornju Pešter. Više od 20 tenkova sa desetinama vojnika je pristiglo u mjesni centar Ljeskova na Pešteri. Istjerali su djecu iz matične škole, zaposjeli salu za fizičko vaspitanje i učionice, a tenkove parkirali u školsko dvorište.
Kao novinar Sandžačkih novina sam obavijestio skoro sve redakcije novinskih kuća u Beogradu. Svi osim jednog su mi u glas tada rekli:”Izvini kolega, ne smijemo da se kačimo sa vojskom. Da je policija, u redu, ovako ne smijemo. Tek su završeni ratovi u Hrvatskoj i Bosni, a vojska je iz njih izašla poražena. Izvini, ali stvari stoje tako”.
Ipak, Slavka Ćuruviju sam nazvao telefonom. Bio je glavni i odgovorni urednik Dnevnog telegrafa. Pažljivo me je saslušao i pitao da li sam obavijestio ambasade zapadnih zemalja u Beogradu (prije svega ambasade SAD, Velike Britanije, Njemačke, Francuske,Turske). Odgovorio sam potvrdno. On me je smirio riječima:”Kolega, samo mi ostavite vaše podatke iz lične karte, a ja ću te ambasade nazvati i potvrditi informaciju. Svi oni su osjetljivi na djecu. Tražiće od Slobodana Miloševića objašnjenje. Brzo će se vojske vratiti odakle je došla”.
I tako je i bilo. Mi smo razgovarali tog 26-og maja 1996. godine negdje između 10 i 11 sati prije podne. Oko 17 sati popodne, vojske je napustila područje tutinske opštine.
Sjećam se fotografije na naslovnoj strani Sandžačkih novina koju sam napravio na krivini puta Tutin-Novi Pazar sa jednog uzvišenja u naselju Čukar. Tenkovska kolona u obliku zmije duga stotinama metara, a u krupnom planu dvoje prestravljene dječice drže loptu u rukama, i šćućureno posmatraju odlazak tenkova iz Tutina. Zahvaljujući hrabrom novinaru Slavku Ćuruviji.
A onda je došao taj 11-ti april 1996. godine, kada su ga sa leđa izrešetali škorpionom, ispred ulaza u njegov stan u ulici Svetogorskoj u Beogradu. Malo im je bilo, pa ga je jedan od ubica iz blizine “ovjerio” u glavu. To je šokirana vidjela njegova nevjenčana supruga Branka Prpa.
Poslije toga je uslijedila mukotrpna istraga. Trajala je godinama, a tek 2015-e formirana je Komisija za istraživanje ubijenih novinara. Na spisku za organizaciju samog ubistva su se našli pripadnici miloševićeve Državne bezbjednosti, i to Radomir Marković, Milan Radonjčić, Ratko Simić, Miroslav Kurak.
Prvu dvojicu je Sudsko vijeće Specijalnog suda osudilo na po 30 godina zatvora, a Ratka Romića i Miroslava Kuraka na po 20 godina. Nije otkriveno ko su bili nalogodavci…
Dakle, opet miloševićevi “Eskadroni smrti”, kako je Vuk Drašković nazivao miloševićeve pripadnike DB-a, koje kolokvijalno nazivamo UDBA. I njega su nekoliko puta pokušali da ubiju. Sjećamo se Ibarske magistrale,Budve…
Međutim, te prvostepene presude još nisu potvrđene. Neki od optuženih su na slobodi. Rade Marković je u zatvoru, ali Romićnije. Za Kuribaka koji je označen kao likvidator se i ne zna gdje se nalazi…
E sad, kako javnosti objasniti stoji li, ili je stajala država iza tih službenika UDBE, ili su oni bili van kontrole države? Još dugo to nećemo znati.
Fondacija “Slavko Ćuruvija” je na godišnjicu ubistva tražila od države da potvrdi prvostepene presude, i da otkrije nalogodavce ubistva ovog hrabrog novinara i velikog čovjeka. Njegov brat Jovo nije dočekao pravdu. Umro je od tuge prije nekoliko godina u Belgiji razočaran činjenicom kako UDBA razara Srbiju decenijama, a tome nema kraja…
Na nama Tutincima i Sandžaklijama je da se sjećamo hrabrog i časnog novinara i čovjeka Slavka Ćuruvije. Bog je jedini pravedan. On će mu dati na boljem svijetu nagradu za hrabrost, pravdu ii čovjekoljublje. A mi ga ne smijemo zaboraviti. Bio bi to veliki grijeh za nas i buduća pokoljenje.
Neka mu je lahka zemlja i pokoj napaćenoj duši. Strijeljan je boreći se za slobodu i pravdu, za bolju i normalniju Srbiju…
Albin Gegić
