Historičarka Latinka Perović konstatovala je da je Jugoslavija tražila formu održivosti od 1948. godine, vršila te promjene ne dirajući u ključne karakteristike državnog socijalizma i vladavine Komunističke partije, a zaokret 1972. godine je doveo do čišćenja partije i do izgona iz nje predstavnika generacije koja je bila za modernizaciju države, njeno otvaranje prema svijetu, unutrašnju demokatizaciju i povlačenje partije sa pozicija vlasti.
Ona je podsjetila i da su polovinom osamdesetih postojala dva forumulisana rješenja, dva koncepta Jugoslavije, slovenački i srpski, pri čemu je Slovenija bila za dalju demokratizaciju, decentralizaciju, okretanje svijetu, uzimajući u obzir i međunarodni okvir, koji se mijenjao sa prestankom Hladnog rata i nestankom bipolarnog svijeta, navodi se u saopštenju.
Sa druge strane, u Srbiji ste imali rješenje oko kojeg je postignut koncept intelektualne i političke elite i masa, a on je išao na rješenje jugoslovenskog pitanja uz promjenu Ustava, što bi omogućilo ili dominaciju Srbije u Jugoslaviji ili bi zahtjevalo promjenu unutrašnjih granica i zaokruživanje etničkog prostora srpske države. Taj koncept je direktno vodio u rat, jer se nigdje granice nisu mogle promijeniti na miran način, istakla je Perović.
Historičar Husnija Kamberović je ukazao da je potrebno praviti razliku između onoga što su radile političke elite u svim republikama, ocjenjujući da je posljednja komunistička elita u Bosni i Hercegovini bila izrazito projugoslovenski orijentisana, ali da nije bila spremna na nužne promjene.
Te komunističke elite nisu na to bile spremne, kao da su živjele u uvjerenju da je to nešto što će se samo čuvati, a da one unutar toga ne moraju da rade nikakve društvene promjene koje bi omogućile da Jugoslavija nastavi da funkcioniše, ocijenio je on i dodao da je u BiH i nakon početka rata u Hrvatskoj vladalo uvjerenje da se to njima neće desiti, što je „bila zamka“.
Prema mišljenju hrvatskog historičara Tvrtka Jakovine, Jugoslavija je mogla opstati, sa manjim ili većim problemima iznutra, ali joj je kraj došao kada se slomio spoljnopolitički obruč.
Ne mislim da su mnogi u vrhu države vjerovali u rat i mislim da mnogi dugo nisu željeli da u to povjeruju, ali mnogi stranci u Jugoslaviji, zemlje oko Jugoslavije, od kojih je Njemačka jedan od primjera, su beskrajno puno ulagale, imale su dobre odnose i nisu željele taj tip raspada. Nisu željele haos, pogotovo dok Sovjetski Savez nije došao do ruba sloma sa pokušajem prevrata protiv Gorbaačova, nakon čega se ta paradigma počela mijenjati, naveo je on.