Rođen je 12. jula 1943. godine u Novom Pazaru, u mahali Rakovac. Njegovo djetinjstvo obilježio je taj poslijeratni period koji je na svoj način diktirao odrastanje tadašnje djece i poput drugih pazarskih dječaka, već u ranom dobu, sa svojih dvanaestak godina, 1955. godine, stupio je na zanat, najprije kod majstor Salka, poslastičara, gdje je napravio svoje prve korake u svijetu ugostiteljstva. Kod njega je ostao pet godina, nakon čega je s izučavanjem zanata nastavio u poslastičari „Sport“ kod majstor Muse.
Do odlaska u srednju ugostiteljsku školu, u Vrnjačkoj banji, radio je i kao konobar u starom hotelu „Beograd“, kao i „Crvenom krstu“.
Po završetku školovanja, radio je u Dubrovniku, Cavtatu, Poreču, a kada se je vratio u Novi Pazar, počinje s radom na mjestima od kojih je svako od njih, u tom vremenu, na svoj način, bilo svoj svijet u malom, Pazarištu, Sopoćanima, Rajčinoviću, pazarskoj Banji, Korzu…
Njegov rad, pored onog što je svakako obilježje i sastavni dio posla kojim se bavio, obilježio je bezbroj trenutaka, anegdota koje su ostale upamćene, a sve u duhu njegovog mentaliteta, šarma, smisla za humor, vedrine koja ga je odlikovala, da li je spomenuto produkt baš onoga o čemu nam govori nemački filozof Vilhelm fon Humbolt kada kaže da čovečija psiha nije nikad vedrija nego kad nađe svoj „pravi“ posao…
S druge strane, nepisano je pravilo da ljudi jedni druge najbolje upoznaju tokom zajedničkog rada, a da se karakter čovjeka u pravom svjetlu pokaže onda kada isti dođe do određenog položaja. I baš u tom pravcu i u prilog tome ko je i kakav bio Nanica, ostala su svjedočenja njegovih kolega koji ga opisuju kao onog sa kime je bila milina raditi, koji se je u trenucima radosti ili žalosti kolega angažovao da se organizuje i pruži pomoć ukućanima istih, spreman da kolegama pomogne, ukaže na nedostatke. Poseban odnos imao je sa mlađim kolegama, pa i učenicima na praksi, kojima je davao i novac za doručak, za izlazak u grad….
Svi su imali velikog poverenja u njega, kako i sami ističu, jer ih je uvijek štitio, poznavajući direktore podizao je i „gladne kredite“, vodio one slabijeg imovinskog stanja u Borovo kupujući im tada tzv. toplinke…
Građanstvo, prilikom organizovanja banketa, tražilo je savjet od njega, i kako kažu, nije bilo banketa kojeg nije spremio, ne da naplati nego da uveliča veselje. Onim siromašnijim pravio bi štimung kao da su bogati, cilj mu je bio napraviti da sve izgleda tako da gosti steknu utisak i pomisle da se nalaze na banketu onih koji žive u izobilju…
Bio je čovjek iz naroda, jednostavan, pristupačan, osoba s rješenjem za svaku situaciju. Narod ga je kao takvog volio i cijenio. S druge strane, popularan u svakom društvu, u kom god da se nalazio, „zadužen“ za atmosferu i širenje pozitivne energije, i nije bilo društva gdje ga nije bilo….
„U ugostiteljstvu kolko god da si sposoban moraš i da si mangup, da znaš šta ti gost hoće, šta želi, kako on svira ja igram, takvo je pravilo, ne smije da ima diskriminacije, selekcije po bogatstvu, položaju.“ Ove njegove riječi nisu vezane samo za njegov poziv, zanimanje kojim se je bavio, iste su zapravo odraz i slika njegovog karaktera i toga kakav je bio kao osoba, a bio je baš takav-svaki čovjek njemu je bio drug i prijatelj, iste nije birao srazmerno tome jel’ neko odjeven kako treba ili nije, imućan ili ne. Dok bi, govorio bi, prošao čarsijom usta bi ga zaboljela, pitajući se s narodom, a to, smatra, nije bilo iz straha nego iz poštovanja i što su ga ljudi cijenili.
Bio je ponosan na svoju porodicu, prvenstveno suprugu Ismetu, njegov glavni oslonac u životu, ona koja mu je cijelog života davala vjetar u leđa, a i njegova porodica bila je i ostala ponosna na njega. Kako ističu, učio ih je da budu dobri ljudi, pošteni, korisni društvu, da ono što rade rade srcem, da ga nijednog trenutka ne obrukaju, ni njega ni porodicu. To mu je zapravo i bio primarni cilj u životu, a danas, na isti način njegovi sinovi i kćerka vaspitavaju svoju djecu.
