Jedna od najaktuelnih metafora vezanih za sintagmu i misteriju Bosne je i ona iz nedavno objavljenog dokumentarnog filma Italijanskog autora Massima D Orzija koji se zove “Bosnia Express”, gdje autor uspoređuje Bosnu sa najčuvenijom orijentalnom poslasticom oko čijeg autorstva se. kao i oko same Bosne bore mnoge zemlje Balkana, op.cit ” Bosna je kao baklava, ima brojne slojeve, urolana, ispečena i natopljena mržnjom”.
Zaista je nejasno kako se ta mržnja sa uspjehom podgrijava, osvježava i iznova raste u kontinuitetu već vijekovima i nikako da se ugrijane komšijske glave konačno ohlade i ostave ove napaćene narode na miru. Teorija da se narodi među sobom toliko mrze i da se jedva trpe je lako oboriva ako pogledamo kako ljudi različitih nacionalnosti na mnogim poljima uspješno sarađuju. Borba za ispravljanje nekakvih historijskih nepravdi i osveta za nešto što su neki činili prema nekima prije stotina godina je dokaz primitivizma i historijske nezrelosti i svjedodžba da se ovdje zaglibilo u historijskim bespućima i teorijama od kojih se mogu očekivati samo nova stradanja, sukobi i netrpeljivosti. Zašto se narodi u Bosni isključivo bave antagonizmima, prebacivanjem krivice i potajno čekaju nekakve nove velike historijske dane, neki novi atentat, promjenu kursa svjetske politike ili incident pa da opet krenu na svoje susjede u borbi za tlo i zemlju koje ionako već ima više nego što ima stanovnika koji je naseljavaju.
Bezbroj je incidenata u zadnjih par mjeseci bilo gdje su se podjele samo produbljivale a retorika zaoštravala i opet polako ovo područje postaje preopterećeno disfemizmima t.j. prenaglašeno ružnim i uvredljivim izrazima na uštrb nekih ličnosti i naroda a u našem konkretnom slučaju najviše na uštrb Bošnjaka i Bosne kao nemoguće države. Kao da se jedva čeka da Bošnjaci naprave neki propust i da se onda iz svih oruđa i oružja sjure salve uvreda i iskrivljenih shvatanja o nekakvim naoružavanjima, ratnim planovima i sl. Dakle vraćamo se u početak devedesetih, kada je Miloševićeva propagandna mašinerija zloupotrebljavala laži o vjerskom fundamentalizmu, nekakvim panislamističkim planovima i sl. Ovoga puta ta retorika još više stiže od strane političkih predstavnika iz HDZBiH koji se opasno takmiče da u prenaglašavanju i iskrivljivanju činjenica i zaključaka i prestignu predstavnike Dodikovog SNSD-a i određenih trabanata iz vučićeve koalicije u vladi Srbije, prvenstveno Vulina i Dačića.
Sve više se koriste međunarodni igrači koji su pogodni širenju straha od navale Islama (Mađarska i Izrael) da ih u tome podrže a vješto se izbjegava mišljenje i upute jakih evropskih igrača koji imaju objektivan uvid u situaciju i ne podliježu lako lobiranju. Takva je i Rezolucija Njemačkog parlamenta, gdje je na vrlo jasan način osuđeno ponašanje Dodikove politike i pokušaji secesije i podjele države, kao i prijetnje o uvođenju nove teritorijalne reorganizacije BiH po želji Čovićevog HDZ-a što je put u novu podjelu zemlje koja ozbiljno prijeti da će dovesti i do novih sukoba.Ta Deklaracija, koja u suštini i ne znači puno jer nema nikakav konkretan efekat je ili prešućena i objašnjena naivnim načinom da je to proizvod lobiranja “muslimanskih političara” u Bundestagu. Sam pojam “muslimani” umjesto Bošnjaci se opet uvodi na mala vrata prvenstveno od strane Milorada Dodika koji po nečijim uputama već mjesecima koristi taj izraz ne bi li dodatno navukao netrpeljivost prvenstveno ksenofobičnih desničara Evrope da ga podrže u borbi protiv Bošnjaka i njihove želje za očuvanjem BiH kao jedinstvene zajedničke države.
Glas razuma se sve slabije čuje, ozbiljni svjetski politički igrači su zaokupljeni drugim globalnim problemima a količina mržnje koja natapa bosansku baklavu je sve jača i sve otrovnija.
Bosna treba pomoć prijatelja i racionalnih i odmjerenih lidera svijeta koji će jasno razlučiti iskrivljenu retoriku od stvarne opasnosti koju sa sobom vuče povlađivanje predstavnicima SNSD-a i HDZ-a koji su osokoljeni ponovnom pasivnošću naprednih lidera svijeta i prijete da ionako zaoštrenu situaciju učine još gorom.