Hamdija Kalač nije nepoznat autor, nije od onih koji se nedavno pojaviše na obzorju sandžačkih pjesničkih nebesa, ali je uočljiv veliki raspon “šutnje” od objavljivanja njegove prve knjige (1972) do povratka u književni svijet knjigom “Vrata tame” (1993) i “Đerdan od suhog leda” (2015).
Prvotna Kalačeva poetska preokupacija kretala se oko filozofskog sažimanja impresionističkih tendencija u poeziji sedamdesetih godina ovog stoljeća. Teška životna sudbina ovog pjesnika bitno je odredila i putanju njegovog stvaralaštva. Kalač se okrenuo njegovanju kratke forme, filozofske skice oko nečega što bi trebalo pokazati samu suštinu poetske inspiracije. Iako ta kratka forma neodoljivo podsjeća na haiku poeziju, odnosno, to haiku često i jeste, ipak se ne može govoriti o Kalačevom bezuvjetnom usvajanju ove pjesničke forme Dalekog istoka.
Prije svega zbog toga što Kalač, poštujući ritam maternjeg jezika, ne poštuje uvijek unutrašnju poetsku normu haikua. I to je, čini mi se, dobro jer time uspijeva da ostvari specifični spoj lokalnog jezičkog bogatstva s poetskim slikama koje su bazirane i iskazane u formi ove istočnjačke poetske vrste. Nerobovanje discipliniranosti i prekoračenje nužne sažetosti omogućilo je pulsiranje životnih kapilara sandžačkog podneblja na jedan osoben i originalan način. Čak bismo mogli reći da je čitav jedan poetski iskaz položen na psihijatrijski kauč novog preispitivanja, kako jezika, tako i forme.
Filigranski rad majstora na malom prostoru podario nam je otklon od knjiški uniformiranih uzora, stilskih figura i općih mjesta.
Kalač, sav okrenut običnim, “malim” temama, krči sopstveni poetski put kroz šumu jezika oslobođen autocenzure i svega onog što bi moglo biti stega poetskom ludizmu prve vrste.
Motivacija za stvaranje ovih stihova koncentrira se oko potrebe za ekspresijom ličnosti, izražavanjem vlastitog odnosa prema svijetu svojih osjećanja i uvjerenja; oko onoga što stvaralac smatra da je najvažnije i najvrednije prenijeti čitatelju. S tim se često vezuje moralni imperativ: treba fiksirati, spasiti od zaborava posjedovanu istinu ili doživljaj svijeta i života, stečeno iskustvo. Pjesnik prolazi kroz školu izoliranja od društva u kome živi, a, također, i od najbližih koji najčešće ne prihvataju njegov životni stav, a naročito “traćenje vremena na pjesme”.
Dakle, u jednoj takvoj situaciji nastaju opsesije (intelektualne, emocionalne, umjetničke, stvara se lična poetska konvencija, tako nastala poezija postaje teško razumljiva drugima, nepristupačna, malo razumljiva i čudna) koje isijavaju svojom reduciranošću; u ovom slučaju haiku forma jeste maska i bijeg u estetsku situaciju koja ne zahtijeva a priori razumijevanje i potvrdu svojih vrijednosti. Čak bi se moglo reći da ovako konstruirana poetika ingerira nevidljivi svijet u ljudske sudbine, dobijajući vidljivi oblik, a realni svijet pretvara se u fantastiku.
Kalač prihvata svijet igre. Kloneći se savremene civilizacije u kojoj dominira tehniziranje života, njegova poetska vizija poprima naznake naivnosti koja se manifestira kroz iracionalni aspekt vlastite životne stvarnosti.
Naivnost kao pozitivna estetska vrijednost ne odlikuje pojedine pjesme ili cikluse, već poetiku kao cjelinu. Ona je izraz vizije svijeta u čijoj se osnovi nalazi uvjerenje da je svijet, u principu, naklonjen čovjeku, mada je pun tajni, čudnih i nepoznatih stvari. To je svijet koji svojom moći nadmašuje čovjeka, kako u pogledu mogućnosti za saznavanjem, tako i u pogledu mogućnosti vladanja njime.
