Vrlo ličan i veoma bitan čovjekov fenomen, koji nazivamo govor ili riječ, neprestano potiče uobrazilju pjesnika svih jezika svijeta. Zvuk riječi, njen odjek u mislima i u ušima, njezina slogovna faktura i još mnoge asocijacije koje ljudski govor i govorenje izazva u pjesnikovoj svijesti i podsvijesti osnovno je pokretačko gorivo poezije Nedžiba Vučelja.
Za poetski prosede ovog pjesnika može se reći da više nosi i pamti kolektivna zbivanja i gibanja koja su se pred njim dešavala i koja sama po sebi ostavljaju mučan trag u čovjekovoj psihi, nego što se predaje elementima koji se čulno/osjetilno doživljavaju. Kad u vlastitoj imaginaciji gleda svoj zavičaj, pjesnikove prve misli su upućene prošlosti, historiji i predanju. Obuzetost zavičajnim predjelima, izjednačava se s prvim doživljajima autentičnog svijeta i s početnom spoznajom, koju žudno prima pjesnikova duša, oslobođena stege urbanih sredina i tereta urbano-ubrzanog, a ipak površnog življenja.
Sudbinska neminovnost najsnažnije se izražava u gnomskoj, ali i simboličnoj pjesmi Ognjište: O verige obješen bakrač./ Horo je / jutros / zadnji put zapjevao, / jadna mu pjesma. Sasvim lično doživljavanje poznatih slika iz kućne ambijentalnosti podiže se na širu/opću ravan: Ugarak pišti / za zadnjom kapljom vode, / za naš opstanak, / mnogo života ode. Dakle, iznad svega se uzdiže slika vjekovne borbe za opstanak, za trajanje. U drugoj, također, gnomskoj pjesmi Pešterski pastir, pjesnik kaže: Svijet mu planina, / stado družina / um vidokrug, / život ravnina / blago njemu.
Pjesnikovo prvotno zadovoljstvo kasnije prerasta u opsesivno traženje izraženo u nizu pjesama kojima pristaje naziv Njedra puna zavičaja. Tu je u cjelini tonalitet podignut, jer su sve češće prikaze riječi koje progone pjesnika, koje se gomilaju i koje žele da se oglase. Tako se nižu pjesme koje ove zavičajne snohvatice pretvaraju u pravu dramu kako na nivou jezika, tako i na nivou poetiziranih slika. Naslovi: Ćeziba, Oštri krš, Morani, Košija, Vagan, Krvave dimije, Golać, Račevac, Plaha kiša, Heganje čobanice grke su poetske slike zavičajnih predjela, “oblaci moga života, duboko zariti u zemlju”, kako to kaže pjesnik.
Vučelj je u knjizi Kovačnica gotovo sve sveo na ljudski odlazak, nestanak, na umiranje koje ne definiramo kao prirodni odlazak s ovog svijeta, kao neminovnost i neizbježnu konačnost, već kao bjesomučno masovno zatiranje jednog naroda i kulturoloških oznaka njegove tradicije. Sumorni tonovi koje izaziva prepoznavanje zla koje se opako natkrililo nad sudbine ljudi kao da znače rezignaciju pred onim što je nekad davno samo slućeno, a sada i ovdje se događa. Ni kiša nije / što je nekad bila. / Čime li je / klice zadojila ? Čime li je / biljke napojila ? / Čime li je / zemlju natopila ? / Čim sve nismo / Kišu otrovali.
Na široko čulnom nadahnuću koje baštini sve forme govornih narodnih umotvora Vučelj ostvaruje zanimljive poetske slike koje su najupečatljivije kad pjesnik uspije da ostvari sklad forme, ritmike i simbolike, naprimjer u pjesmi molitvi Čizme: Da Bog da se poderale / samo na jednim nogama.
I mada u Vučeljevom pjesništvu ima izvjesnih neravnina i neujednačenosti ono je samostalno organizirani oblik svijeta.
Pjesme Nedžiba Vučelja posjeduju nešto od ritualnog poimanja poezije, a svojom grafičkom i ritmičkom strukturom govore o pjesnikovom insistiranju na simbolima koje smo već označili. I pored prilične komunikativnosti, ova poezija posjeduje i niz začuđujućih upita, obrta i smisaonih pomjeranja koja uočavamo tek onda kada postanemo svjesni njezine, u suštini, zatvorenosti u simboliku zavičajnih toponima, iskustava, mijena i oscilacija.
Nedžib Vučelj (Morani kraj Tutina 1955. – Bužim, 2020) novinar je pisac i fotograf, dugogodišnji saradnik RTV USK i direktor Radija “Bužim” u Bužimu. Osnovnu školu je pohađao u rodnom mjestu i Delimeđu, srednju u Tutinu, a Pedagoški fakultet u Skoplju i Zagrebu. Završio je i BBC-jevu i SOROŠ-evu školu novinarstva. Radio je kao prosvjetni radnik u Moranima, Delimeđu, Goraždu i Bužimu.
Dobitnik je Zlatne plakete od Udruženja Bošnjaka porijeklom iz Sandžaka u Bosni i Hercegovini za afirmaciju Sandžaka i BiH u svijetu, Grba Unsko-sanskog kantona, Plakete grada Bužima za novinarstvo, književnost i umjetnost. Objavio je knjige pjesama: “Sa pešterskih istočnika” (s još četiri sandžačka pjesnika, 1987), “Njedra puna zavičaja” (1989), “Kovačnica” (1995).
