Piše: Selçuk Aydın,
Zapadni blok predvođen SAD-om dominirao je svjetskom politikom kroz multilateralne institucije i vojne intervencije u inostranstvu, posebno od kraja Hladnog rata. Ovaj eurocentrični blok kasnije je pokušao univerzalizalizirati zapadnu liberalnu demokratiju, dozvoljavajući Washingtonu da legitimira svoj intervencionizam u Iraku i Avganistanu.
Taj pristup je, međutim, izazvao vakuum moći u obje zemlje i pojačano nasilje, što je dovelo do pojave i jačanja novih pristupa u svjetskoj politici. Na kraju, ovaj status quo koji su definirali SAD u svjetskoj politici suočio se sa značajnim izazovima Rusije i Kine, kao i sila u nastajanju kao što su Indija, Brazil i Turska.
U savremenom razvoju, Rusija nastoji vratiti vrijeme na slavne dane careva i Sovjetskog Saveza, koristeći prijetnje, zastrašivanje i prinudu, kao u primjeru invazije Ukrajine. Štaviše, Kina i Turska su nepokolebljive u sveobuhvatnim reformama globalnog sistema. Konačno, odluka OPEC+ Saudijske Arabije da smanji proizvodnju nafte donesena je isključivo iz “ekonomskih razloga”, prema kraljevstvu, jer je odbacila optužbe da je taj potez politički motiviran protiv SAD-a.
Globalni sukobi
Geneza modernog globalnog poretka seže do Francuske revolucije 1789. i kasnijih razvoja nakon Napoleonovih ratova. Radikalna društveno-politička promjena u Francuskoj tokom tih godina dovela je do transformacije kako lokalnih tako i globalnih sistema, utječući na mnoge ideologije širom svijeta.
U narednim godinama globalnom politikom dominirala je ideja njemačkog ujedinjenja i ekspanzije te britanski i francuski kolonijalizam. Ova borba je okončana Prvim svjetskim ratom, jednim od najkatastrofalnijih sukoba u ljudskoj povijesti.
Nakon rata, Liga naroda je osnovana na liberalnim vrijednostima kako bi se okončali svi ratovi i očuvao svjetski mir. Nasuprot tome, poslijeratni poredak je upropastio Pariska mirovna konferencija 1919. godine, koju je David Fromkindefinirao kao “mir za okončanje svakog mira”, jer je postavio temelje za bezbrojne naknadne sukobe.
Pokušaji redefiniranja poretka nakon Prvog svjetskog rata rezultirali su Drugim svjetskim ratom. Neuspjeh Lige naroda da izbjegne još jedan veliki rat na kraju je otvorio put onome što je sada poznato kao Ujedinjene nacije (UN), međuvladino tijelo koje nastoji spriječiti buduće sukobe, promovirati ljudska prava i poboljšati životni standard.
Dok je novi multilateralni pristup imao za cilj da spriječi novi svjetski rat, tenzije između SAD-a i SSSR-a pokrenule su Hladni rat, podijelivši zemlje i međunarodne institucije u dva sigurnosna tabora: NATO i Varšavski pakt.
Era Hladnog rata završila je tako što su SAD predvodile unipolarni svijet i nametale zapadne koncepte drugim nacijama, ali je njihovo vodstvo u trenutnoj globalnoj krizi našlo pod lupom. Zahtjev za revizionizmom podigle su sile u nastajanju BRICS bloka (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika).
Ruski preporod
Rusija je dugo generirala alternativni pristup svjetskoj politici u suprotnosti sa zapadnim silama. Ovaj pristup ima duboke historijske korene jer je zaustavio napredovanje Napoleona i, što je još važnije, Adolfa Hitlera. Međutim, Rusija je bila veoma oslabljena nakon raspada SSSR-a, a njena alternativna ideologija protiv zapadnih lidera i kapitalističkog modela izgubila je snagu.
Ali pod Vladimirom Putinom, Rusija je imala za cilj da oživi svoje revizionističke korene kako bi povratila izgubljenu slavu zemlje, kako je Putin pojasnio u dokumentarcu Savremena ruska istorija, emitiranom na ruskom državnom kanalu Rusija 1 u decembru 2021.
“Iznad svega, trebamo priznati da je raspad Sovjetskog Saveza bio velika geopolitička katastrofa veka. Što se tiče ruske nacije, to je postala prava drama”, rekao je ruski predsjednik.
“Desetine miliona naših sugrađana i supatriota našli su se van ruske teritorije. Štaviše, epidemija raspada zarazila je i samu Rusiju.”
Za Rusiju je američki intervencionizam otvorio “probijanje” međunarodnog poretka. Putinova žestoka kritika unipolarnog svijeta na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji 2007. praćena je invazijom na Gruziju 2008. godine. U sadašnjim zbivanjima, Rusija koristi vojnu moć u postsovjetskim zemljama, posebno u Ukrajini, a takođe kao oružje koristi snabdjevanje energijom Evrope. Ovo je izazov američkoj hegemoniji i donosi novu vrstu ravnoteže u globalnoj politici.
Kineske multilateralne aktivnosti
Potreba za revizionizmom može se pratiti i kroz aktivnosti međunarodnih organizacija kao što su BRICS, Šangajska organizacija za saradnju i Organizacija islamske saradnje. Na globalnom nivou, posljednjih godina su povećali svoju sferu utjecaja. Također, zemlje poput Turske počele su pozivati na novi svjetski poredak. Turska, kao sila u nastajanju, pokušava ojačati Organizaciju turskih država i kaže da su potrebne šire reforme u strukturi UN-a, posebno Vijeća sigurnosti.
Profesor Fahrettin Altun, turski direktor komunikacija, u svojoj najnovijoj knjizi naglašava potrebu za pravednijim svjetskim poretkom – koji na pravi način predstavlja različite kontinente, vjere, porijekla i kulture – ako UN žele ostati relevantne i legitimne u 21. stoljeću.
Za razliku od ruskog i američkog intervencionizma, Kina želi manje globalnog intervencionizma, podršku mnogim multilateralnim aktivnostima i normama, te poštovanje domaćih politika zemalja koje potkopavaju značaj ljudskih prava. Kineska inicijativa Pojas i put igra značajnu ulogu za Kinu u Aziji, Evropi i Africi. Kineske offshore investicije pomažu Pekingu da kultivira mehku moć širom svijeta. Stoga je Kina gotovo uvijek davala prednost stabilnosti u odnosu na sukobe, primjenjujući retoriku održavanja neutralnosti u regionalnim sukobima kao što je istočnomediteranski spor, u kojem se sukobljavaju evropski i bliskoistočni partneri Kine.
Iako je većina sukoba u afričkim zemljama interni, Kina se i dalje suočava sa rastućom prijetnjom svojim projektima vrijednim više milijardi dolara, od željeznica i mostova do naftnih ugovora. Kako bi obuzdala bilo kakav unutrašnji sukob i spriječila da se oni pretvore u šire regionalne potrese, Kina je sada preuzela proaktivnu ulogu postavljajući vojne baze i posredničke inicijative.
U svjetlu ovih okolnosti, sa sigurnošću se može reći da se doba unipolarnog ili bipolarnog svjetskog poretka bliži kraju. Globalne sile su već na putu plovidbe ka multipolarnom svijetu. Ali ono što nedostaje su multilateralne institucije, ili nezavisni arbitri, koji mogu spasiti svijet od polaska na vrlo opasan put i pomoći u smanjenju rizika od nuklearnog rata.
