Početak ove godine obilježilo je nacionalističko iživljavanje u Priboju, pjevanje krvoločnih stihova “Božić je Božić je, pucaj u džamije”, kako se “veselio” jedan zanemareni adolescent, ali i jako uznemirujući incident, snimak proslave na kojoj policajci pjevaju “Oj Pazaru novi Vukovaru / Oj Sjenice nova Srebrenice”.
Uslijedio je dolazak predsjednika Srbije Aleksandra Vučića u Priboj, razgovor sa građanima i predstavnicima vjerskih zajednica, čule su se riječi koje treba da umire Bošnjake, obećanja… O svemu ovome, situaciji u Sandžaku prije i posle Vučićevog boravka u njemu, ali i o sjećanjima na mračne devedesete godine kada su ovu regiju potresali sukobi i kada se iz nje odlazilo, govori Fahrudin Kladničanin, programski koordinator Akademske inicijative Forum 10.
– Priboj je sredina u kojoj živi mali broj pripadnika bošnjačkog naroda koji su vidna manjina u većinski srpskoj opštini. Tokom devedesetih godina i ratova koju su se vodili Priboj predstavlja paradigmu stradanja Bošnjaka iz Sandžaka. Otmice, progon stanovništva iz pograničnih sela, pljačkanje, zastrašivanje, ubistva, velike migracije i raseljavanje stanovništva, sve se te lomilo na Priboju. Aleksandar Vučić je dobio veliko povjerenje Bošnjaka u Sandžaku, po mojoj računici, u pitanju je oko 50.000 bošnjačkih glasova. Bošnjaci koji su glasali za njega na predsjedničkim izborima veruju mu. Zbog legitimnosti koje crpi iz Sandžaka bilo je logično da se predsjednik pojavi u Priboju. Njegov odlazak je doprinio da se tenzije koje su nastale zbog uznemirujućeg incidenta smire. Sandžak je oduvijek bio i specifično bure baruta koje u svakom momentu može da eksplodira i mislim da su toga svjesni svi politički i društveni akteri iz Sandžaka, ali i država Srbija. Iz tog razloga je važno da državne institucije reaguju kada se pojave ovakvi incidentni slučajevi, ističe naš sagovornik.
‘Za nas je Priboj ispit jesmo li ili nismo ljudi’, poručio je Vučić u ovom gradu. Kako država prolazi na tom i sličnim ispitima?
– Prije bih rekao da je Priboj kolokvijum koji je država položila, a do ispita je potrebno još učenja i vremena. Država ima dvostruke aršine prema raznim „izolovanim slučajevima“ koji se pojavljuju širom zemlje. Javni prostori su postali mjesto za veličanje ratnih zločinaca, sretne i ružičaste frekvencije svakodnevno omogućavaju kontaminiranje medijskog prostora i ispiranje mozgova, a sve je to dio jedne složene političke agende.
I vjerski velikodostojnici (efendija Harun Eminagić) iskazali su povjerenje u ostvarenje Vučićevih obećanja. Koliko je ta činjenica od značaja po međunacionalne odnose?
– Islamska zajednica u Srbiji koju predvodi muftija Mevlud Dudić ima veliko povjerenje u Aleksandra Vučića. Oni simpatije prema njemu i njegovoj politici uopšte ne kriju. I zaista, nastup muftije Dudića iznenadio je i vjernike zajednice koje predvodi. Nakon tog događaja Islamska zajednica se suočila sa negodovanjem vjernika – zbog nastupa i pristupa koji je muftija pokazao kada je predsjednik u pitanju. Nije isto biti musliman ili Bošnjak u Priboju i Novom Pazaru ili Beogradu. Prosto pozicije nisu iste. Biti pripadnik bošnjačkog naroda u Priboju posebno je izazovno i složeno. Islamska zajednica dugi niz godina ne može da dobije dozvolu za izgradnju džamije u Novom Priboju, pa se stiče utisak da neko svo vrijeme zabranjuje izdavanje te dozvole. Muslimani koji su manjina imaju potrebu sa novim vjerskim objektom. Zahtjev efendije Eminagića je na mjestu i iskorištena je prilika u kojoj je predsjednik Vučić svojevrsna garancija da će Islamska zajednica dobiti dozvolu za izgradnju nove džamije. Prihvatanje identiteta sa svim simbolima, kulturom, tradicijom koju neka zajednica ima i stvaranje dobre volje da taj identitet živi na jednom prostoru imperativ je i za dobre međunacionalne odnose.
Stekao se utisak i da je Vučić poentirao ekspresnim rješavanjem pojedinačnih problema, ali i da su njegove riječi bile odmjerene i umirujuće?
– Država je svesna izuzetno osjetljivih izazova koji postoje u Sandžaku i nikome, a najmanje Aleksandru Vučiću odgovara nova potencijalna međuetnička konfiktna situacija između Bošnjaka i Srba. Koliko god odlazak u Priboj gurali u kontekst dnevne politike i promotivnih aktivnosti predsjednika Vučića, ipak mislim da je njegov odlazak bio nužan i neophodan.
Meni smetaju neke etikete koje nisu utemeljene u praktičnom životu u Sandžaku. Na primjer da se u Novom Pazaru u buregdžinicama pjevaju pjesme koje veličaju Nasera Orića. To je notorna izmišljotina, jer nikada nisam čuo da se u bilo kojem ugostiteljskom objektu pjevaju pjesme iz tog problematičnog ratnog repertoara kojim se veličaju zločinci. Takva muzika, aranžman, raspored riječi u rečenici nikada nije zaživio u Novom Pazaru. I to govori koliko je grad otporan na takve stvari. Uostalom Vučić je i počasni građanin Novog Pazara, tako da su mu Bošnjaci u više navrata izašli u susret i podržali njegovu agendu mirotvorca.
Članovi porodica otetih i ubijenih u zločinima koje su nad Bošnjacima počinile sprske snage traže priznanje statusa civilnih žrtava rata. Bilo je neuvjerljivo, bezosjećajno, čak, to što je predsjednik zatražio od saradnika informacije, kao da o tim zločinima koji su obilježili devedesete godine ne zna ništa?
– Stekao sam utisak da teme koje se odnose na počinjene zločine u Sjeverinu i Štrpcima nisu bile poželjne na tom događaju. Svima je poznato šta se dogodilo i ko je odgovoran za ubistvo otetih iz obije otmice. Znamo i to da tijela ubijenih nikada nisu pronađena, ali sam siguran da se zna i gdje su tijela otetih, pretpostavlja se da su bačena u Drinu. Uzimajući u obzir strukturu našeg predsjednika i činjenicu da je i više nego obavješten čovjek, on je znao da dolazi u sredinu gdje žive i porodice stradalih u Sjeverinu i Štrpcima i da će one biti tu. Siguran sam da predsjednik vrlo dobro zna šta se dogodilo, koliko je ljudi stradalo, pa i to ko je odgovoran i ko je naredio otmicu, jer se sve to događalo u vrijeme velikog ludila Srpske radikalne stranke. Isto kao što zna da je postojao Program za povratak izbjeglih i raseljenih Bošnjaka u opštini Priboj koji je ukinut 2013. godine.
Ranije se često govorilo o harmoničnim međunacionalnim odnosima, da li je to bio tačan utisak, da li se sada nešto promijenilo? Kakvi su, zapravo, bili odnosi Srba i Bošnjaka, kakvi su danas?
– U Sandžaku su skladni međunacionalni odnosi i duže vrijeme nije bilo većih problema koji bi poremetili tu ravnotežu. Živimo sa puno poštovanja, uvažavanja, jako dobro shvatamo sopstvene pozicije i uloge u društvu. Teorija prepoznaje segregativni multikulturalizam i Sandžak je pravi primjer kako to funkcioniše, živi i opstaje sve ove godine. Ekonomski problemi, nedostatak putne infrastrukture, radnih mjesta, podjednako pogađa pripadnika oba naroda koji žive u Sandžaku. Kada govorim o međunacionalnim odnosima često ističem jedan primjer, koji možda na najbolji način oslikava naše odnose i razumijevanje. Tokom martovskih zbivanja na Kosovu 2004. godine koji su se prelili na Niš i Beograd, kada su gorjele Bajrakli i Islam-agina džamija, ubijeđen sam da mali broj ljudi u Srbiji zna o tome, kako su Novopazarci islamske vjerosipovjesti otišli ispred gradske crkve u Novom Pazaru, u namjeri da spriječe potencijalne usijane glave i neko zlo, dim iz crkve, na primjer. Za dobre međunacionalne odnose potrebna je iskrenost sa obje strane, svakodnevni razgovor o problemima, shvatanje da dijelimo jedan, isti životni prostor, ali dok god u jeziku i glavama imamo „naše“ i „njihove“, samo održavamo slab nivo hemoglobina međuetničke slike i simuliramo zajedništvo. Danas recimo veliki broj mladih iz Tutina, Sjenice, Novog Pazara studira i živi u Beogradu, Kragujevcu, Nišu za razliku od prije 15 godina kada je to bila rijetkost.
Po čemu se dosad mogla prepoznati izvjesna međunacionalna netrpeljivost; u ranijim incidentima bilo je negiranja srebreničkog genocida i veličanja ratnih zločinaca?
– Negiranja srebreničkog genocida i veličanje ratnih zločinaca je osnovna lekcija kada se želi izazvati međunacionalna netrpeljivost, kao i veličanje određenih ličnosti, poput Ratka Mladića, Radovana Karadžića, ali i Draže Mihailovića. To je sveto trojstvo uz repertoar poznatih šovinističko-nacionalističkih pjesama koje često čujemo.
Možete li da locirate mjesta sa kojih se širi međunacionalna napetost?
– Ako bi mapirali mjesto sa kojeg se širi međunacionalna napetost to su tribine i sportski događaji. Prije nekoliko mjeseci Rukometni klub iz Novog Pazara izašao je iz Arkus lige zbog dešavanja na utakmici protiv Crvene zvezde kada su navijači skandirali Ratku Mladiću, uzvikivali „poturice“, pjevali šovinističke pjesme i sve vrijeme članove tima vrijeđali na nacionalnoj osnovi. Transparent podrške i skandiranju Ratku Mladiću delegat nije ni čuo ni vidio. Rukometni klub je izašao iz lige, prekinuo dalje takmičenje, jer je situacija nepodnošljiva. Ovo je pokazatelj kako društvo ima potrebu da žmuri, ne čuje kada treba, teško izgovora prave riječi ili traga za novim, pa genocid postaje “strašan događaj”, ubica postaje heroj. A država delegat koji prespava utakmicu. Kao društvo teško nam je da se suočimo sa istinom i prošlošću. Bez obzira na ekonomski razvoj posljedice, ali posljedice nesuočavanja sa prošlošću kad-tad će doći na naplatu, jer u društvenim procesima nema preskakanja, ima samo zaobilaženja, ali nas to negdje čeka.
Jesu li Bošnjaci u ostvarivanju nekih kolektivnih, ali i ličnih prava uskraćeni i, ukoliko jesu, u čemu je to primjetno?
– Postoji jedan drugi problem koji se vuče skoro 30 godina, a to je činjenica da su Bošnjaci tokom devedesetih godina izgubili potpuno povjerenje u državu i državne organe. Ništa manje taj odnos nije bio i od strane države prema Bošnjacima. Dvijehiljaditih taj se odnos mijenja i postoje određeni politički faktori iz Sandžaka koji su odigrali ključnu ulogu koja je imala za cilj da Bošnjake pripitomi i dekonstruiše nametnute stereotipe i predrasude kod većinskog srpskog naroda. U tom cjelokupnom procesu nesumnjivo je značajnu ulogu posle oktobarskih promjena odigrao Rasim Ljajić.
Repovi koji se i danas vuku jeste prisustvo pripadnika bošnjačkog naroda u državnim institucijama u lokalnoj zajednici. Nacionalna struktura zaposlenih u policiji, sudstvu, tužilaštvu, vatrogasnoj stanici, ne odgovara proporcionalno broju Bošnjaka koji žive na tom prostoru. Na primjer, do prije par godina u vatrogasnoj jedinici u Novom Pazaru od 51 zaposlenog, samo je jedan bio pripadnik bošnjačkog naroda, u policiji taj odnos se kretao 20 posto. Jedna vrlo uznemirujuća slika.
U Priboju je svaka napetost posebno opasna, s obzirom na to da je riječ o višenacionalnoj sredini na granici sa Bosnom i Hercegovinom?
– Upravo iz tih razloga svi društveno-politički akteri iz Sandžaka su reagovali i zahtjevali hitno sankcionisanje i pozivanje na smirivanje tenzija. Bošnjake u Sandžaku jeste uznemirilo sve ono što se događalo u Priboju. Interes Bošnjaka su dobri odnosi sa Beogradom, jer u današnjem političkom sistemu od dobre volje Beograda zavisi sve u lokalnoj zajednici, od toga koliko će se radnih mjesta otvoriti u policiji ili drugim državnim organima, koji će se projekat infrastrukturni realizovati, novac i odluke u centralističkom sistemu skoncentrisane su Beograd.
Budući da je Sandžak privredno slabije razvijena sredina, u nekim svojim dijelovima i vidljivo siromašna, kako se ekonomski odnosi odražavaju na međunacionalne?
– Sandžak je nerazvijena teritorija i to je jedan od ključnih razloga koji utiče da značajan broj mladih odlazi u zemlje Evropske Unije, prije svega u Njemačku. Svake nedjelje u prosjeku iz Novog Pazara u potrazi za privremenim radom ili u namjeri da ostanu da žive u Njemačkoj odlazi i do desetine autobusa sa uglavnom mlađom populacijom iz Novog Pazara, Tutina i Sjenice. Neki odlaze, rade, vraćaju se, donose novac i tako preživljava značajan broj porodica.
U Novom Pazaru nema ni jedne velike fabrike ili investicije koja bi omogućila zapošljavanje, nema ni industrijske zone, a od Borisa Tadića do Aleksandra Vučića obećava se obezbjeđenje radnih mjesta. Trenutno se gradi autoput koji bi trebao da prođe preko Pešteri i to bi bio prvi veliki kapitalni infrastrukturni projekat koji bi bio važna veza i ubrzao kretanje, a time sigurno i doprinio ekonomskom rastu i razvoju.
IZVOR: AL JAZEERA
