Muftija Mehmed Nuruddin Vehbi ef. Šemsikadić rođen je 1827. godine u Pljevljima (Taslidže) u Sandžaku, u uglednoj ulemanskoj porodici. Osnovnu školu je završio u rodnim Pljevljima, medresu u Sarajevu, a studije nastavio u Istanbulu u Turskoj. Nakon završenih studija vratio se u rodni kraj gdje je počeo predavati u pljevaljskoj školi – Ruždiji.
1866. godine Šemsikadić je postao pljevaljski muftija. Od Berlinskog kongresa se politički aktivirao i uspostavio vezu sa bošnjačkom elitom u Sarajevu koja se pripremala za oružani otpor Austrijancima. U svoje redove je tim povodom priključio i albanske dobrovoljce.
Muftija Mehmed ef. Šemsikadić je u cilju dogovora sa svojim saradnicima došao u Sarajevo 12. jula 1878.godine zajedno sa novim vojnim zapovjednikom Bosne Hafiz-pašom, koga je kao ispomoć Bosni poslala Turska. Ovaj odlazak u Sarajevo je podrazumijevao sastanak sa tamošnjom bošnjačkom elitom i zajednički dogovor oko odbrane domovine Bosne. Ubrzo po povratku kući, nakon dvije sedmice od tog sastanka, austrijske trupe su prodrle u Bosnu 29. jula 1878. godine.
Pripravni pljevaljski muftija Šemsikadić je brzo na noge podigao svoje dobrovoljačke odrede Bošnjaka i krenuo prema Bosni da je brani. Kada je s vojskom izašao iz Pljevalja i prošao mjesto Dolovi, prema svjedočenjima, sišao je sa konja, digao ruke i glasno uputio dovu: “Gospodaru naš, nemoj nas vratiti poražene i crna obraza. Pomozi nam da Bosnu sačuvamo od neprijatelja!”
Njegovim odredima su se pridružili i hrabri Bosnjaci iz Istočne Bosne, pa je sa tako ojačanom vojskom došao u Sarajevo 4. augusta 1878. godine gdje je dočekan srdačnom dobrodošlicom.
Nakon kratkog predaha u Sarajevu, muftija Šemsikadić je, predvodeći nekoliko hiljada bošnjačkih vojnika 8. avgusta 1878.godine došao do Tuzle. Nakon dva dana žestokih borbi, uspio je odbraniti Tuzlu od njenog dušmanina, ali po predaji, Tuzlaci mu radi toga nisu adekvatnom mjerom iskazali zasluženu zahvalnost. Muftija Šemsikadić se junački borio protiv neprijatelja i zaposjeo obje strane rijeke Spreče, ugrozio neprijateljsku bazu u Doboju i u jednoj od tamošnjih bitaka ranio austrijskog podmaršala Šmigoca.
Nakon toga je poručio cijelom bošnjačkom narodu: “Čujete li age Sarajlije tuzlanske i ostale age, ja sam vam Švabu dočekao i vratio ga od Tuzle i Brčkog, a jedna mi je također vojska kod Maglaja gdje će Švabu dočekati. Kunem vam se vjerom i Kur’anom, ako li mi nakon ovoga nevjeru učinite, žive ću vas odrati!”
Padom Sarajeva 19. avgusta 1878. godine muftija Šemsikadić je bio prinuđen povući se prema Sandžaku kako bi izbjegao opkoljavanje svoje vojske od sada višestruko jačeg neprijatelja. U Sandžaku je nastavio sa svojim aktivnostima u borbi protiv Austrougara, iako je bio izložen velikim pritiscima.
Međutim, austrijski dvor je od turskih vlasti uspio da izdejstvuje Šemsikadićevo uklanjanje iz Sandžaka. Istovremeno austrougarskom okupacijom Bošnjaci su se masovno počeli iseljavati iz Bosne i Sandžaka u Tursku.
Muftija je umro 29. januara 1887. godine u Istanbulu, a sahranjen je u dvorištu džamije sultan Mehmeda II Fatiha u Istanbulu. Svoj život na obali Mramornog mora, daleko od rodne grude prokomentarisao je na sljedeći način. Naime, kada ga je jedne prilike na samrtnoj postelji posjetio jedan Taslidžak, muftija mu je rekao: “Volio bih da na Čemernu (brdo iznad Pljevalja) živim, pa da vatru pod jelama ložim, nego što sam ovdje u carevskom dvoru”.
